Carl Menger je bio austrijski ekonomist i osnivač Austrijske škole ekonomije, rođen 28. veljače 1840. u Galiciji (današnja Poljska/Ukraina) i umro 26. veljače 1921. u Beču. Njegovo djelo je revolucioniralo ekonomsko mišljenje 19. stoljeća jer je uveo subjektivnu teoriju vrijednosti, što znači da vrijednost dobara ne dolazi iz njihove proizvodnje ili rada, nego iz toga koliko je pojedincu važno i korisno.

Menger je posebno poznat po:

1. Teoriji marginalne korisnosti, koja objašnjava kako ljudi odlučuju koliko će platiti za određenu robu na temelju njezine subjektivne vrijednosti u datom trenutku
2. Knjizi Principles of Economics (1871), koja je temelj Austrijske škole ekonomije
3. Knjizi On the Origins of Money (1892), gdje objašnjava kako novac nastaje spontano na tržištu i zašto su plemeniti metali postali novac

On the Origins of Money – pitanje porijekla novca autora Carla Mengera.

Sažetak objašnjava ključne ideje, a originalnu knjigu u PDF formatu možete pronaći na ovoj poveznici: https://cdn.mises.org/On%20the%20Origins%20of%20Money_5.pdf

Sažetak – pitanje porijekla novca

Carl Menger u djelu On the Origins of Money pokušava odgovoriti na jedno vrlo važno pitanje kako je moguće da ljudi prihvataju određenu stvar u zamjenu za gotovo sve druge stvari, čak i onda kada im ta stvar nije potrebna za neposrednu upotrebu? Upravo od tog pitanja polazi njegova teorija o nastanku novca.

Menger objašnjava da novac nije nastao zato što ga je država izmislila, niti zato što su se ljudi u jednom trenutku formalno dogovorili da neka stvar bude novac. Umjesto toga, Menger objašnjava da novac nastaje spontano kroz sam tržišni proces, bez centralnog plana, zakona ili unaprijed postignutog dogovora među ljudima. U početku ljudi razmjenjuju robu direktno, ali takva razmjena često nije praktična jer je teško pronaći osobu koja istovremeno ima ono što nama treba i želi upravo ono što mi nudimo. Zbog toga ljudi s vremenom počinju prihvatati ne samo robu koja im je odmah potrebna, nego i onu robu za koju znaju da je široko tražena i da će je kasnije moći lakše zamijeniti za nešto drugo. Tako određene robe, upravo zato što su utrživije, postepeno dobijaju posebnu ulogu u razmjeni i na kraju postaju novac.

On smatra da niko ne drži novac „zauvijek“, već ga čuva kao zalihu za buduću potrošnju. Dakle, funkcija novca kao čuvara vrijednosti zapravo je samo odložena razmjena. Da bi ta razmjena u budućnosti bila uspješna, dobro koje postane novac mora biti sposobno da očuva svoju kupovnu moć.Menger naglašava da ljudi teže da svoju ušteđevinu drže u onome što je najlikvidnije, odnosno u onome što se najlakše mijenja za drugu robu bez gubitka vrijednosti.Ako štediš u nečemu što propada, kao što je voće, ti zapravo gubiš rezultate svog prethodnog rada.Zbog toga tržišni učesnici prirodno biraju ona dobra koja su trajna i čija je ponuda ograničena. To su ključni preduslovi da nešto uopšte može služiti kao čuvar vrijednosti.

Zašto je pitanje novca teško

Na prvi pogled može izgledati sasvim normalno da se roba mijenja za drugu robu. Ako neko ima pšenicu, a treba mu alat, logično je da pokuša pronaći nekoga ko ima alat i želi pšenicu. Međutim, ono što je Mengeru bilo zanimljivo jeste nešto drugo: zašto bi neko prihvatio komad metala ili neki drugi predmet (danas bismo mogli reći Bitcoin), koji mu u tom trenutku nije neposredno koristan?Zašto bi trgovac dao korisnu robu za nešto što neće odmah trošiti ili koristiti, nego će tek kasnije pokušati zamijeniti za ono što mu zaista treba? Upravo tu Menger vidi centralni problem objašnjenja novca.

Drugim riječima, pravo pitanje nije samo “šta je novac”, nego “kako je neka roba postala općeprihvaćena u razmjeni”. To je za njega društveni fenomen koji treba objasniti kroz ponašanje pojedinaca, a ne kroz političku odluku.

Ograničenja barter sistema

Mengerovo objašnjenje kreće od barter razmjene, odnosno direktne razmjene robe za robu. Takav sistem može funkcionisati samo u jednostavnim okolnostima, ali brzo pokazuje ozbiljna ograničenja. Da bi razmjena uspjela, mora postojati podudarnost potreba jedna osoba mora željeti tačno ono što druga nudi, a druga mora željeti tačno ono što prva ima.

To u praksi znači da trgovina zavisi od slučajnosti. Neko može imati kvalitetnu robu, ali ako ne pronađe odgovarajućeg partnera za razmjenu, ta roba mu ne pomaže da dođe do onoga što želi. Zbog toga barter usporava trgovinu, otežava specijalizaciju i ograničava razvoj šireg tržišta.

Mengerova poenta nije samo da je barter nezgodan, nego da upravo iz te nezgodnosti nastaje pritisak da ljudi traže efikasniji način razmjene. Novac se, dakle, ne pojavljuje kao teorijski izum, nego kao praktično rješenje realnog problema.

Ključna Mengerova ideja: “prodajnost” robe

Najvažniji pojam u ovom djelu je ono što Menger naziva većom ili manjom “prodajnošću” robe, odnosno koliko se neka roba lako može prodati ili zamijeniti pod povoljnim uslovima. Nisu sve robe jednako lake za razmjenu. Neke se mogu brzo prodati gotovo bilo kome, u gotovo svako vrijeme i bez velikog gubitka vrijednosti. Druge su mnogo teže za razmjenu.

To je suština cijelog argumenta. Ljudi ne počinju prihvatati određenu robu kao posrednika zato što je ona “službeno” novac, nego zato što prepoznaju da je ta roba tržišno pogodnija od drugih. Ako je neku robu lakše dalje razmijeniti, onda ima smisla prihvatiti je čak i kada nije krajnji cilj kupovine.

Ovdje je Menger veoma precizan. Roba može biti prodajnija iz više razloga:

• traži je veliki broj ljudi,
• može se prodati u različitim količinama,
• može se lako transportovati,
• može se čuvati kroz vrijeme bez velikog propadanja,
• ima prepoznatu vrijednost,
• njena vrijednost se lakše procjenjuje na tržištu.

Zbog toga nije svaka korisna roba dobar kandidat za novac. Nešto može biti veoma korisno, ali slabo prenosivo, kvarljivo ili teško djeljivo. U tom slučaju teško može postati općeprihvaćeno sredstvo razmjene odnosno novac.

Kako nastaje posrednička razmjena

Menger pokazuje da se trgovina razvija od direktne prema indirektnoj razmjeni. U direktnoj razmjeni neko daje robu samo za robu koja mu odmah treba. U indirektnoj razmjeni neko prihvata robu koja mu možda trenutno ne treba, ali zna da će je kasnije moći lako zamijeniti za ono što želi.

To je ogroman civilizacijski korak. Kada ljudi počnu razmišljati na taj način, tržište postaje mnogo fleksibilnije. Trgovac više ne mora čekati “savršenu” osobu za razmjenu. Dovoljno je da prihvati robu koja ima veću prodajnost. Time sebi olakšava narednu razmjenu.

Menger posebno naglašava da ovaj proces ne počinje svuda odjednom i ne nastaje svjesnim kolektivnim planiranjem. U početku ga prepoznaju sposobniji i pronicljiviji učesnici na tržištu, oni koji brže uočavaju da neke robe imaju posebnu prednost u razmjeni. Vremenom ostali vide korist takvog ponašanja, pa ga počinju oponašati. Tako praksa postaje običaj, a običaj postaje općeprihvaćeno pravilo tržišta.

Zašto novac nastaje spontano, a ne dekretom

Jedan od Mengerovih najvažnijih doprinosa jeste odbacivanje teze da je novac nastao “po zakonu” ili “po dogovoru”. On kaže da bi događaj tako velike važnosti sigurno ostavio jasan historijski trag da je zaista postojao trenutak u kojem je neka vlast ili opći sporazum stvorio novac. Međutim, takav pouzdan dokaz ne postoji. Umjesto toga, historija pokazuje postepen prelazak određenih roba u funkciju sredstva razmjene.

Njegov argument je dublji od same historijske primjedbe. Da bi zakon nekome nametnuo neku stvar kao sredstvo razmjene, ta stvar već mora imati određenu praktičnu osnovu prihvatljivosti. Ljudi ne prihvataju nešto samo zato što je naređeno, nego zato što vjeruju da će to moći dalje koristiti u razmjeni. Država može kasnije standardizirati novac, kovati kovanice, određivati njihove oznake i težinu, ali ne stvara iz ničega samu ekonomsku činjenicu da je nešto široko prihvaćeno u trgovini.

Zašto baš plemeniti metali

Menger zatim detaljnije objašnjava zašto su se kroz historiju upravo plemeniti metali, a naročito srebro i zlato, izdvojili kao najbolji kandidati za novac. Njihova prednost nije bila u tome što ih je država svjesno izabrala i proglasila novcem, nego u tome što su kroz tržišni proces pokazali osobine koje su ih činile pogodnijim za razmjenu od većine drugih roba.

U svijetu direktne razmjene ljudi ne traže samo robu koja im je odmah potrebna, nego i onu robu za koju znaju da će je kasnije moći lako zamijeniti za nešto drugo. Da bi neka roba mogla preuzeti tu ulogu, mora imati određene osobine mora biti dovoljno tražena, lako prepoznatljiva, prenosiva, trajna i praktična za čuvanje i dijeljenje. Menger pokazuje da su plemeniti metali upravo zbog tih svojstava postepeno stekli prednost nad drugim dobrima.

Zlato i srebro bili su naročito pogodni zato što se nisu lako kvarili, mogli su dugo zadržavati svoja svojstva, bili su relativno laki za prenos u većoj vrijednosti i ljudi su ih lako mogli prepoznati. Osim toga, mogli su se dijeliti na manje količine bez gubitka vrijednosti, što je bilo veoma važno za svakodnevnu razmjenu. Za razliku od mnogih drugih roba, poput stoke, žita ili drugih potrošnih dobara, plemeniti metali nisu bili ograničeni kratkim rokom trajanja niti su bili nepraktični za skladištenje i transport.

Menger posebno ističe da su granice njihove prodajnosti bile veoma široke i u pogledu prostora i u pogledu vremena. To znači da su se mogli prihvatati u raznim zajednicama, na različitim tržištima i u različitim razdobljima, a da pritom ne izgube sposobnost da budu dalje razmijenjeni. Drugim riječima, ljudi su imali više povjerenja da će zlato i srebro i sutra moći zamijeniti za drugu robu, baš kao što su to mogli i danas. Upravo je ta sigurnost bila presudna da se izdvoje kao općeprihvaćeno sredstvo razmjene.

Važno je naglasiti da Menger ne opisuje ovaj proces kao nešto slučajno. Poenta nije u tome da su ljudi nasumično počeli koristiti zlato i srebro, nego da je tržište postepeno favorizovalo robu koja je najbolje rješavala problem razmjene. Kada svako traži ono što će najlakše moći dalje prodati ili zamijeniti, onda se prirodno izdvaja roba s najvećom prodajnošću. Po Mengerovom objašnjenju, plemeniti metali su se upravo zato pokazali kao najuspješniji odgovor na taj problem i zbog toga su kroz vrijeme preuzeli ulogu novca.

Kako prihvaćenost raste kroz tržišni proces

Jedna od suptilnijih, ali veoma važnih Mengerovih ideja jeste da novac ne nastaje jednim skokom. Njegova prihvaćenost se širi postepeno. U početku samo neki ljudi prihvataju određenu robu kao posrednika. Zatim, kako se pokazuje da to donosi korist, sve više učesnika počinje raditi isto. Na kraju se formira opće očekivanje da će ta roba biti prihvaćena i ubuduće.

Tu nastaje ono što danas možemo opisati kao samoojačavajući proces. Što više ljudi prihvata određenu robu, to je ona korisnija kao sredstvo razmjene. A što je korisnija kao sredstvo razmjene, još više ljudi je prihvata. Tako roba postaje novac ne zato što je formalno proglašena, nego zato što je tržište postepeno učinilo najpraktičnijim izborom.

Menger ovdje pokazuje kako institucije mogu nastati spontano. Novac je za njega primjer društvene institucije koja nije unaprijed dizajnirana, ali nastaje iz ponašanja pojedinaca koji slijede vlastiti interes.

Razlika između robe i novca

Jedna važna stvar kod Mengera jeste da novac ne prestaje biti roba samo zato što dobija posebnu funkciju. On polazi od toga da novac nastaje iz robe koja je već bila dio tržišta. Tek kasnije ta roba dobija posebnu i dominantnu ulogu sredstva razmjene.

To znači da novac u njegovoj teoriji ne pada “s neba”. On ima porijeklo u tržišnim dobrima. Prije nego što neka roba postane novac, ljudi je već poznaju, procjenjuju, traže i razmjenjuju. Tek nakon toga ona dobija širu monetarnu funkciju.

Uloga države nakon nastanka novca

Menger ne negira da država ima utjecaj na novac. On samo tvrdi da država nije izvor samog nastanka novca. Kada se novac već razvije kroz tržište, država može intervenirati tako što standardizira težinu, finoću i oblik kovanica, olakšava provjeru autentičnosti i pravno uređuje novčane obaveze. Time može unaprijediti funkcionisanje već postojećeg monetarnog sistema.

Ali to je bitno drugačije od tvrdnje da država “stvara” novac u izvornom smislu. Prema Mengeru, politička vlast uglavnom usavršava ili formalizira nešto što je tržište već proizvelo. To je važna razlika, jer pokazuje da monetarni poredak ima dublje korijene od same zakonske regulacije.

Zašto je Menger i danas važan

Mengerovo objašnjenje je i danas važno zato što pokazuje da novac nije samo pravna ili politička kategorija. On je prije svega društveni i ekonomski fenomen. Njegov nastanak zavisi od toga koliko dobro rješava konkretne probleme razmjene, čuvanja vrijednosti i mjerenja vrijednosti.

Njegova teorija je važna i zato što naglašava da povjerenje u novac ne dolazi prvo iz zakona, nego iz njegove sposobnosti da zaista služi kao novac. Ljudi prihvataju novac zato što vjeruju da će ga i drugi prihvatiti, ali ta vjera ne nastaje ni iz čega. Ona nastaje iz tržišnog iskustva da je određena stvar posebno pogodna za razmjenu, čuvanje i mjerenje vrijednosti, te da posjeduje osobine koje dobar novac mora imati, poput trajnosti, prenosivosti, djeljivosti, prepoznatljivosti i oskudnosti.

Mengerova teorija i Bitcoin

Bitcoin se često povezuje s Mengerovom teorijom nastanka novca zato što i on ponovo otvara jedno od ključnih pitanja monetarne teorije može li nešto postati novac bez odluke države, bez zakonske prisile i bez centralnog autoriteta koji ga nameće kao obavezno sredstvo plaćanja. Upravo je to pitanje bilo u središtu Mengerovog objašnjenja nastanka novca. On je pokazivao da novac ne nastaje političkom odlukom, nego spontano, kroz tržišni proces, kada ljudi postepeno počnu prihvatati određeno dobro zato što ono ima osobine koje ga čine pogodnijim za razmjenu ,mjerenje i čuvanje vrijednosti od drugih dobara.

U tom smislu, Bitcoin je zanimljiv jer nije nastao kao državni projekat, niti ga je neka institucija proglasila službenim novcem u trenutku njegovog nastanka.Bitcoin je bio koristan u početku ne zato što je već bio novac, nego zato što je ljudima prvi put omogućio nešto što ranije nije bilo moguće na isti način slanje digitalne vrijednosti direktno, bez banke, bez posrednika i bez potrebe za dozvolom treće strane. Upravo ta početna korisnost dala mu je prvu vrijednost, a tek kasnije, kako ga je sve više ljudi prihvatalo i koristilo, Bitcoin je počeo da dobija i monetarnu ulogu.

Niko nije morao koristiti Bitcoin, niti je ikome bio nametnut zakonom. Ipak, dio ljudi je počeo da ga prihvata, koristi, čuva i razmjenjuje upravo zato što je u njemu prepoznao određene osobine koje su kroz historiju bile važne za novac.

Te osobine su prije svega oskudnost, djeljivost, prenosivost, trajnost, prepoznatljivost i mogućnost čuvanja vrijednosti. Bitcoin je oskudan zato što njegova ponuda unaprijed određena i ograničena. Djeljiv je jer se može podijeliti na veoma male jedinice, što omogućava i velike i veoma male transakcije. Prenosiv je jer se može slati digitalno, bez fizičkog transporta, i to preko velikih udaljenosti. Trajan je u smislu da kao digitalna mreža ne zavisi od postojanja jednog centralnog izdavača, jedne zgrade, jedne kompanije ili jednog servera. Prepoznatljiv je jer su pravila sistema javna, provjerljiva i ista za sve učesnike. Mnogi ga videkao sredstvo čuvanja vrijednosti, upravo zbog njegove ograničene ponude i otpornosti na proizvoljno povećavanje količine.

Zbog toga se često tvrdi da Bitcoin predstavlja savremen primjer dobra koje pokušava proći sličan tržišni test o kojem je Menger pisao. Drugim riječima, pitanje nije da li je neko politički odlučio da Bitcoin bude novac, nego da li će ga dovoljno ljudi dobrovoljno prihvatati zato što im nudi određene prednosti u odnosu na druge oblike novca i imovine. To je upravo ona logika spontanog prihvatanja koju je Menger smatrao ključnom za razumijevanje nastanka novca.