Pitanje „Zašto nam je Bitcoin uopšte potreban?“ danas se često postavlja. Mnogi ljudi na Bitcoin gledaju površno i odmah ga povezuju sa tvrdnjama poput: „To je Ponzijeva šema“, „To koriste samo kriminalci“ ili „To je samo digitalni novac bez vrijednosti“.
Međutim, takav pogled je previše pojednostavljen. Bitcoin nije samo još jedna internet pojava ili špekulativna investicija. Da bismo razumjeli zašto je Bitcoin mnogima važan, prvo moramo razumjeti problem u današnjem monetarnom sistemu.
Jedan od tih problema zove se Cantillonov efekat.
Ovo možda zvuči komplikovano, ali ideja je zapravo jednostavna: nije svejedno ko prvi dobije novi novac kada se on stvori.
U današnjem sistemu, novi novac ne dolazi svim ljudima jednako. Ne pojavi se odjednom na računima svih građana. Umjesto toga, novi novac prvo dolazi do banaka, vlada, velikih korporacija i finansijskih institucija. Tek kasnije, indirektno, taj novac dolazi do običnih ljudi.
Problem je u tome što oni koji prvi dobiju novi novac mogu da ga potroše dok cijene još nisu porasle. Oni koji ga dobiju posljednji, obično obični radnici i srednja klasa, moraju da plaćaju više cijene, ali sa istim ili skoro istim platama.
Tu nastaje nepravda.
Šta je Cantillonov efekat?
Cantillonov efekat opisuje situaciju u kojoj stvaranje novog novca ne utiče na sve ljude jednako.
Kada centralna banka ili bankarski sistem poveća količinu novca u opticaju, taj novac mora negdje prvo da uđe. On ne ulazi odjednom u cijelu ekonomiju. Neko ga dobija prvi, neko drugi, a neko posljednji.
Oni koji su najbliže izvoru novog novca imaju najveću korist.
Na primjer, ako centralna banka stvori novi novac, taj novac često prvo ide kroz banke, državne institucije, velike kompanije ili finansijska tržišta. Ti akteri mogu da koriste novi novac prije nego što se cijene u ekonomiji prilagode.
Zamislimo jednostavan primjer.
Ako neko dobije veliki iznos novog novca danas, on može odmah da kupi kuću, zemlju, akcije, automobile ili druge vrijedne stvari po trenutnim cijenama. Ali kako se taj novi novac širi kroz ekonomiju, sve više ljudi počinje da troši, pa cijene počinju da rastu.
Kada običan radnik kasnije dođe u prodavnicu, on vidi da su hljeb, gorivo, kirija i računi skuplji. Njegova plata možda još nije porasla. Čak i ako poraste, često poraste kasnije i sporije od cijena.
To znači da običan čovjek gubi kupovnu moć.
Zašto inflacija ne pogađa sve jednako?
Mnogi ljudi misle da inflacija jednostavno znači: „Sve cijene rastu.“
To je tačno, ali nije potpuna slika.
Važno pitanje je: ko može da troši novi novac prije nego što cijene porastu?
Ako ste banka, velika kompanija ili neko ko ima dobar pristup kreditima, možete da dobijete novac ranije i jeftinije. Možete da kupite imovinu prije nego što joj cijena poraste.
Ali ako ste običan radnik koji prima platu jednom mjesečno, vi ste obično među posljednjima u tom lancu. Vi ne dobijate novi novac prvi. Vi prvo osjetite skuplji život.
Cijene hrane, stanovanja, goriva i osnovnih potrepština mogu brzo da porastu. Plate se uglavnom prilagođavaju sporije. Zbog toga čovjek može nominalno zarađivati isto ili čak malo više, ali u stvarnosti živjeti teže.
Na papiru možda imate istu platu. Ali ako za tu platu možete kupiti manje hrane, manje goriva i manje osnovnih stvari, vi ste zapravo siromašniji.
To je suština Cantillonovog efekta.
Kako novi novac ulazi u današnji sistem?
U modernom finansijskom sistemu, novac se uglavnom stvara kroz centralne banke i komercijalne banke.
Centralne banke, poput Federalnih rezervi u SAD-u ili Evropske centralne banke u Evropi, imaju moć da povećaju količinu novca u sistemu. To se ne mora uvijek dešavati bukvalnim štampanjem papirnog novca. Danas se veliki dio novca stvara digitalno, kroz bilanse banaka, kredite i finansijske operacije.
Komercijalne banke zatim šire taj novac kroz kredite. Kada banka odobri kredit, novi novac praktično ulazi u ekonomiju.
Ali običan čovjek ne dobija taj novac automatski.
Prvi korisnici su obično oni koji imaju pristup velikim kreditima, finansijskim tržištima i državnim ugovorima. To su velike kompanije, banke, investitori i ljudi koji već imaju imovinu.
Oni mogu da koriste jeftin novac da kupe još više imovine. Na primjer, mogu kupovati nekretnine, akcije, obveznice ili kompanije. Kako sve više novca ide u te sektore, cijene te imovine rastu.
Zato bogati često postaju još bogatiji tokom perioda „jeftinog novca“, dok obični ljudi osjećaju samo rast troškova života.
Jednostavan primjer Cantillonovog efekta
Zamislimo selo u kojem živi 100 ljudi. Svi koriste istu vrstu novca. Cijene su stabilne i svi znaju koliko šta vrijedi.
Sada zamislimo da neko iznenada stvori dodatni novac, ali ga ne podijeli svima jednako. Umjesto toga, taj novi novac prvo dobije pet ljudi koji su najbliži vlasti ili banci.
Tih pet ljudi odmah krene da kupuje zemlju, hranu, alat i kuće. Pošto cijene još nisu porasle, oni kupuju po starim cijenama.
Nakon nekog vremena, prodavci vide da ima više novca u opticaju i da potražnja raste. Počinju da dižu cijene.
Ostatak sela, koji nije dobio novi novac, sada mora da kupuje po višim cijenama. Njihove plate i prihodi nisu porasli, ali troškovi jesu.
Dakle, prvih pet ljudi je dobilo korist, a ostalih 95 ljudi plaća posljedice.
To je Cantillonov efekat objašnjen najjednostavnije.
Zašto je to skriveni porez?
Cantillonov efekat se često može posmatrati kao oblik skrivenog poreza.
Kada država želi više novca, ona može otvoreno povećati poreze. To građani odmah vide i često se bune.
Ali postoji i drugi način: povećati količinu novca u sistemu. Kada se to uradi, cijene vremenom rastu, a vrijednost novca koji ljudi već imaju opada.
Ako ste štedjeli u eurima ili dolarima, a cijene porastu, vaša štednja vrijedi manje. Niko vam nije direktno uzeo novac sa računa, ali vaš novac više ne može kupiti isto kao ranije.
To je razlog zašto se inflacija često naziva skrivenim porezom.
Najviše pogađa ljude koji:
- rade za fiksnu platu,
- čuvaju ušteđevinu u valuti koja gubi vrijednost,
- nemaju nekretnine, akcije ili drugu imovinu,
- nemaju pristup jeftinim kreditima i finansijskim alatima.
Drugim riječima, najviše stradaju oni koji su najudaljeniji od izvora novog novca.
Kako Bitcoin mijenja ovu logiku?
Bitcoin je drugačiji zato što nema centralnu banku, vladu ili instituciju koja može proizvoljno da stvara nove bitcoine.
Kod Bitcoina su pravila unaprijed poznata. Ukupan broj bitcoina koji će ikada postojati ograničen je na 21 milion. Niko ne može političkom odlukom stvoriti još 10 miliona bitcoina. Niko ne može reći: „Treba nam više novca, hajde da povećamo količinu.“
Novi bitcoini nastaju kroz proces koji se zove rudarenje.
Rudari koriste specijalizovane računare i električnu energiju kako bi osiguravali Bitcoin mrežu. Za taj rad mogu dobiti nagradu u novim bitcoinima. Ta nagrada nije tajna, nije politička i nije rezultat dogovora iza zatvorenih vrata. Ona je dio otvorenih pravila Bitcoin protokola.
To ne znači da je rudarenje lako ili da svako ima iste praktične mogućnosti da se njime bavi. Danas rudarenje zahtijeva ozbiljnu opremu, jeftinu struju i tehničko znanje. Ali važno je da pravila nisu politička. Nema centralne osobe koja odlučuje kome će dati novi Bitcoin.
Sistem funkcioniše po kodu, a ne po vezama.
Bitcoin i pravednija distribucija novog novca
U tradicionalnom sistemu, novi novac često prvo ide bankama, vladama i velikim finansijskim institucijama.
Kod Bitcoina, novi bitcoini idu rudarima koji obezbjeđuju mrežu. Rudari ne dobijaju nagradu zato što poznaju pravog političara ili bankara, već zato što ulažu energiju i opremu u sigurnost sistema.
Ovo je velika razlika.
U fiat sistemu, prednost često imaju oni koji su politički ili finansijski povezani.
U Bitcoin sistemu, nagrada ide onima koji doprinose radu mreže.
Naravno, ni Bitcoin nije magično rješenje za sve društvene probleme. On ne uklanja nejednakost preko noći. Ali uvodi sistem u kojem pravila stvaranja novca nisu pod kontrolom jedne centralne institucije.
To je ono što ga čini zanimljivim.
Zašto su vlade veliki korisnici Cantillonovog efekta?
Vlade imaju poseban položaj u današnjem monetarnom sistemu.
Kada država troši više nego što prikupi kroz poreze, ona se zadužuje. U mnogim slučajevima, centralne banke i finansijski sistem omogućavaju državi da lako dođe do novog novca kroz obveznice, kredite i monetarne programe.
Na pojednostavljen način, država izda dug, a finansijski sistem taj dug pretvara u novac koji se može trošiti.
Taj novac zatim ide na različite programe: plate u javnom sektoru, vojsku, infrastrukturu, socijalne programe, subvencije, državne projekte i slično.
Problem je što taj novac nije došao bez posljedica. Ako se količina novca u sistemu poveća, vrijednost postojećeg novca može da oslabi. Cijene počinju da rastu, a obični građani kroz inflaciju plaćaju dio tog troška.
Zato se može reći da država ne mora uvijek direktno povećati poreze da bi finansirala potrošnju. Ponekad se trošak prebacuje na građane kroz pad kupovne moći novca.
To je manje vidljivo od poreza, ali efekat može biti jednako stvaran.
Kako se običan čovjek može zaštititi?
Zaštita od Cantillonovog efekta nije jednostavna.
Jedna mogućnost je da pokušate biti bliže izvoru novog novca. To znači raditi u finansijskom sektoru, imati pristup velikim kreditima, investirati u imovinu ili dobijati državne ugovore. Ali to nije realna opcija za većinu ljudi.
Druga mogućnost je čuvati dio bogatstva u imovini koju nije lako proizvoljno stvoriti.
Kroz istoriju, ljudi su često koristili zlato kao zaštitu od slabljenja novca. Zlato je teško iskopati, ne može se stvoriti jednim klikom i nije pod direktnom kontrolom jedne vlade.
Bitcoin ima neke sličnosti sa zlatom. I njega je teško proizvesti. Ima ograničenu ponudu. Ne može se proizvoljno povećati. Ali za razliku od zlata, Bitcoin se može poslati preko interneta, brzo i globalno.
Zato ga neki ljudi vide kao digitalno zlato.
Bitcoin kao izlaz iz nepravednog sistema
Glavna ideja Bitcoina nije samo u tome da njegova cijena raste. Mnogo važnija ideja je da Bitcoin nudi alternativu sistemu u kojem se novac stalno stvara i u kojem oni najbliži izvoru novog novca imaju najveću korist.
Bitcoin pokušava da odvoji novac od politike.
U tradicionalnom sistemu, vrijednost vašeg novca zavisi od odluka centralnih banaka, vlada, političara i finansijskih institucija. Ako oni odluče da povećaju količinu novca, vaša štednja može izgubiti vrijednost.
U Bitcoin sistemu, pravila su unaprijed poznata. Niko ne može promijeniti osnovnu monetarnu politiku Bitcoina zato što mu trenutno odgovara više novca.
To daje ljudima mogućnost da čuvaju vrijednost u sistemu koji nije direktno vezan za odluke jedne države ili centralne banke.