Kada počnemo dublje proučavati Bitcoin, taj put nas prirodno vodi u istoriju novca, nastanak novca i Austrijsku školu ekonomije. Često se susrećemo s izrazom monetizacija kada govorimo o nastanku novca i monetarnoj evoluciji..Izraz monetizacija nam na prvu može zvučati komplikovano. Na prvi pogled djeluje kao neka stručna ekonomska fraza koju razumiju samo profesori, bankari ili ljudi koji se bave finansijskim tržištima. Međutim, ideja je mnogo jednostavnija nego što izgleda.
U suštini, monetizacija znači da neka roba, imovina ili sistem postepeno dobija ulogu novca.
Preciznije bi bilo reći monetizacija neke imovine. Ali kada kažemo „monetizacija“, obično mislimo na proces u kojem nešto što ranije nije bilo opšteprihvaćeno kao novac vremenom počinje da se koristi kao novac.
Drugim riječima, neka stvar prvo može biti samo obična roba, zatim postaje nešto što ljudi čuvaju kao vrijednost, zatim je počinju koristiti za razmjenu, a na kraju se u njoj mogu izražavati i cijene.
To je proces kroz koji je u istoriji prošlo zlato a danas kroz sličan proces prolazi i Bitcoin.
Kako je zlato postalo novac?
Zamislimo zajednicu u kojoj zlato još nije novac. Ljudi ga cijene zbog njegove ljepote, rijetkosti i trajnosti. Koriste ga za nakit i ukrase, ali cijene hrane, odjeće i drugih proizvoda još ne izražavaju u zlatu.
Sada zamislimo jednog trgovca koji prihvati zlato u zamjenu za svoju robu. Ne treba mu za nakit, ali zna da ga drugi ljudi cijene i očekuje da će ga kasnije moći zamijeniti za nešto što mu je potrebno.
U tom trenutku zlato za njega dobija dodatnu ulogu: postaje sredstvo razmjene.
Što više ljudi prihvata zlato, to je korisnije prihvatiti ga. Trgovac ga prima jer očekuje da će ga prihvatiti poljoprivrednik, a poljoprivrednik zato što njime može platiti alat ili neku uslugu. Njegova prihvaćenost podstiče dalju prihvaćenost.
Ljudi ga više ne traže samo zbog nakita. Počinju ga čuvati kao kupovnu moć koju mogu upotrijebiti u budućnosti. Kada njegova upotreba postane dovoljno raširena, i cijene robe mogu se izražavati u određenoj težini zlata.
Zlato je i dalje isti metal, ali se njegova ekonomska uloga promijenila. Dobilo je monetarnu ulogu. To je monetizacija.
Ovaj pojednostavljeni primjer pokazuje kako neka roba može postepeno postati novac. Te uloge ne moraju nastajati strogo jedna za drugom; čuvanje vrijednosti i upotreba u razmjeni mogu se razvijati zajedno.
Novac nije vrijedan samo zato što postoji
Zlatna poluga u sefu ne hrani nas, ne grije kuću i ne proizvodi ništa. Ipak, ljudi su spremni dati robu ili svoj rad u zamjenu za nju.
Zašto?
Zato što očekuju da će je kasnije moći zamijeniti za ono što im bude potrebno.
Isto važi i za novčanicu od 100 eura. Ne prihvatamo je zbog vrijednosti papira, već zbog onoga što njome možemo kupiti.
Monetarna vrijednost zato zavisi od očekivanja da će i drugi prihvatiti ono što mi prihvatamo danas. Ali ta očekivanja nisu bez osnove. Važna su i svojstva samog novca: koliko je trajan, koliko se lako prenosi i provjerava, te koliko je teško povećati njegovu količinu.
Zlato se kroz istoriju izdvojilo, između ostalog, zato što je trajno, rijetko i teško za proizvodnju. Njegova svojstva pomogla su mu da stekne široku prihvaćenost, a široka prihvaćenost dodatno je povećavala njegovu korisnost kao novca.
Kako nešto postaje novac?
Neka stvar ne postaje novac preko noći. To se obično dešava postepeno.
U početku određena roba ili imovina može imati malu grupu ljudi koja je cijeni. Kasnije je sve više ljudi počinje prihvatati. Kako raste broj ljudi koji je prihvataju, raste i njena korisnost. Što je korisnija, to je još više ljudi želi imati.
Tako nastaje krug prihvatanja.
Na primjer, zamislimo malo selo u kojem ljudi međusobno trguju. Jedan čovjek ima pšenicu, drugi ima mlijeko, treći ima drva, četvrti ima alat. Ako svako pokušava direktno mijenjati robu za robu, trgovina postaje komplikovana.
Čovjek koji ima pšenicu možda želi mlijeko, ali čovjek koji ima mlijeko ne želi pšenicu, nego drva. Onda se mora tražiti treća osoba, pa četvrta, i trgovina postaje spora.
Zbog toga ljudi kroz vrijeme počinju tražiti nešto što će svi lakše prihvatiti kao sredstvo razmjene. To može biti so, stoka, srebro, zlato ili nešto drugo što zajednica smatra vrijednim.
Kada većina ljudi počne prihvatati istu stvar u razmjeni, ta stvar dobija monetarnu ulogu.
To je monetizacija.
Tri glavne funkcije novca
Da bi nešto zaista postalo novac, obično mora ispuniti tri glavne funkcije.
Prva funkcija je skladište vrijednosti. To znači da nešto može čuvati vrijednost kroz vrijeme. Ako danas zaradim novac, ne želim da on sutra potpuno izgubi vrijednost. Želim da ga mogu sačuvati i koristiti kasnije.
Druga funkcija je sredstvo razmjene. To znači da novac mogu koristiti za kupovinu robe i usluga. Što više ljudi prihvata određeni novac, to je on korisniji.
Treća funkcija je obračunska jedinica. To znači da se cijene izražavaju u tom novcu. Na primjer, kada kažemo da kafa košta 2 eura, telefon 500 eura, a stan 100.000 eura, euro se koristi kao obračunska jedinica.
Monetizacija je proces u kojem neka imovina postepeno prolazi kroz ove faze. Prvo je ljudi čuvaju kao vrijednost, zatim je koriste za plaćanje, a tek na kraju u njoj počinju mjeriti cijene.
Koje osobine mora imati dobra monetarna imovina?
Ne može bilo šta postati dobar novac. Da bi neka imovina imala šansu da se monetizuje, mora imati određene osobine. Te osobine nazivaju se monetarnim svojstvima. Što neka imovina ima bolja monetarna svojstva, to ima veću šansu da je ljudi vremenom prihvate kao novac..
Prvo, mora biti rijetka. Ako se nešto može lako proizvesti u neograničenim količinama, teško može čuvati vrijednost. Zato običan kamen nije dobar novac. Ima ga previše.
Drugo, mora biti trajna. Novac ne smije brzo propadati. Jabuke ne mogu biti dobar dugoročni novac jer istruhnu. Zlato može trajati hiljadama godina.
Treće, mora biti djeljiva. Dobar novac se može podijeliti na manje jedinice. Ako želim kupiti nešto jeftino, moram moći platiti manji iznos. Zbog toga je lakše koristiti novčiće ili digitalne jedinice nego, recimo, kravu.
Četvrto, mora biti prenosiva. Ako je nešto teško nositi, teško može služiti kao praktičan novac. Zlato ima vrijednost, ali veće količine zlata nisu jednostavne za transport. Digitalni novac je u tom smislu mnogo lakši za prenos.
Peto, mora biti prepoznatljiva i provjerljiva. Ljudi moraju lako znati da li je ono što primaju stvarno ili lažno. Kod zlata se provjerava čistoća. Kod papirnog novca postoje zaštitni elementi. Kod Bitcoina se autentičnost provjerava kroz mrežu i kriptografiju.
Šesto, ljudi je moraju željeti držati kroz vrijeme. Ako niko ne želi neku imovinu, ona ne može postati novac. Novac mora imati potražnju.
Za monetizaciju je potrebno vrijeme
Monetizacija se ne dešava preko noći. Čak i kada neka imovina ima dobra monetarna svojstva, potrebno je vrijeme da je ljudi prepoznaju, testiraju, prihvate i počnu koristiti kao oblik čuvanja vrijednosti.
U početku, većina ljudi ostaje vezana za novac koji već poznaje. Koriste valutu u kojoj primaju platu, plaćaju račune, kupuju robu i izražavaju cijene. Zbog toga postojeći novac ima veliku prednost, jer iza sebe već ima mrežu korisnika, institucija i svakodnevnih navika.
Međutim, ako postojeći novac vremenom gubi kupovnu moć, ako se njegova količina stalno povećava i ako ljudi osjećaju da im štednja vrijedi sve manje, tada se otvara prostor za monetizaciju druge imovine. Ljudi tada počinju tražiti nešto što je rjeđe, sigurnije, otpornije na manipulaciju i sposobnije da čuva vrijednost kroz vrijeme.
Zato se monetizacija obično odvija postepeno. Prvo manji broj ljudi prepozna potencijal neke imovine. Zatim je prihvataju oni koji razumiju zašto bi ta imovina mogla biti bolji oblik novca. Nakon toga raste likvidnost, povećava se povjerenje i sve veći broj ljudi počinje tu imovinu posmatrati kao ozbiljno skladište vrijednosti.
Drugim riječima, dobra monetarna svojstva nisu dovoljna da neka imovina odmah postane novac. Ona su temelj, ali je za stvarnu monetizaciju potrebno vrijeme, povjerenje i šire prihvatanje.
Najbolji istorijski primjer je zlato. Zlato nije postalo novac zato što je neko jednog dana naredio ljudima da ga koriste. Postalo je novac jer je kroz dugi vremenski period pokazalo snažna monetarna svojstva: bilo je rijetko, trajno, prepoznatljivo, djeljivo i teško ga je bilo proizvesti u velikim količinama.
Sličan argument vazi i za Bitcoin. Bitcoin nije automatski novac samo zato što ima ograničenu ponudu i decentralizovanu mrežu. Međutim, upravo ta svojstva mu daju šansu da ga sve više ljudi vremenom prepozna kao bolji oblik čuvanja vrijednosti.
Zato je vrijeme jedan od najvažnijih faktora monetizacije. Ono pokazuje da li neka imovina može preživjeti sumnju, volatilnost, krize i promjene tržišta. Ako kroz vrijeme sve više ljudi vjeruje da ta imovina može čuvati vrijednost i da će je drugi prihvatiti u budućnosti, tada se proces monetizacije nastavlja.
Monetizacija je igra povjerenja
Novac je jedna od najzanimljivijih društvenih pojava jer zavisi od kolektivnog povjerenja. Ja prihvatam novac jer vjerujem da će ga neko drugi kasnije prihvatiti od mene.
To znači da novac funkcioniše kao mreža. Što više ljudi koristi određeni novac, to je taj novac korisniji. Što je korisniji, to ga još više ljudi želi koristiti.
To se zove mrežni efekat.
Primjer možemo vidjeti kod jezika. Ako samo jedna osoba govori neki jezik, taj jezik joj nije mnogo koristan za komunikaciju. Ako ga govori milion ljudi, postaje mnogo korisniji. Slično je i sa novcem. Novac koji prihvata mnogo ljudi mnogo je korisniji od novca koji prihvata samo mala grupa.
Zato je monetizacija postepen proces širenja povjerenja.
Bitcoin kao savremeni primjer monetizacije
.Bitcoin je dobar primjer za razumijevanje ove teme zato što njegov proces monetizacije možemo pratiti gotovo uživo. Ipak, neki će reći da to nije klasična monetizacija, nego remonetizacija, jer Bitcoin ne nastaje u praznom prostoru on se pojavljuje u svijetu u kojem već postoje bankarske valute, fiat valute
Kada se Bitcoin pojavio, gotovo niko ga nije koristio. Nije imao poznatu tržišnu cijenu, nije bio prihvaćen u prodavnicama i većina ljudi nije razumjela čemu služi.
Međutim, mala grupa ljudi je prepoznala njegova monetarna svojstva. Bitcoin ima ograničenu ponudu, može se slati preko interneta, ne zavisi od jedne centralne banke i ne može se jednostavno proizvesti u neograničenim količinama.
U početku su ljudi Bitcoin držali uglavnom zbog njegove korisnosti, iz radoznalosti, ideoloških razloga ili kao eksperiment. Nekima je služio samo kao sredstvo za obavljanje transakcija koje na drugi način nisu mogli lako izvršiti. Kasnije su ga neki počeli posmatrati kao digitalno skladište vrijednosti. Vremenom je dobio tržišnu cijenu, likvidnost, berze, novčanike, kompanije i sve veći broj korisnika.
To ne znači da je proces završen. Bitcoin još nije univerzalno sredstvo plaćanja niti obračunska jedinica. Većina ljudi i dalje cijene izražava u eurima, dolarima ili lokalnoj valuti. Ali kao primjer procesa monetizacije, Bitcoin je vrlo koristan jer pokazuje kako nešto može krenuti od nule i postepeno dobijati monetarnu vrijednost kroz mrežno prihvatanje.
Faze monetizacije
Monetizacija se obično može objasniti kroz nekoliko faza.
Prva faza je rano prepoznavanje. Mali broj ljudi primjećuje da neka imovina ima posebna svojstva. Većina je ignoriše ili joj se smije.
Druga faza je čuvanje vrijednosti. Ljudi počinju kupovati ili držati tu imovinu jer vjeruju da može dugoročno sačuvati vrijednost.
Treća faza je veća likvidnost. Sve više ljudi je kupuje, prodaje i koristi. Pojavljuje se tržište, cijena postaje jasnija, a razmjena lakša.
Četvrta faza je sredstvo razmjene, odnosno sredstvo plaćanja. U ovoj fazi ljudi tu imovinu više ne drže samo kao štednju, već je počinju koristiti za kupovinu i prodaju, odnosno za razmjenu dobara i usluga.
Peta faza je obračunska jedinica. Cijene se počinju izražavati direktno u toj imovini. To je najviši stepen monetizacije.