Decenijama prije Bitcoina, Nick Szabo proučavao je novac i načine na koje bi mogao funkcionisati u digitalnom obliku. Zbog sličnosti između njegovih ideja, načina pisanja i samog koncepta Bit Golda sa Bitcoinom, mnogi vjeruju da bi upravo on mogao biti Satoshi Nakamoto, iako to nikada nije potvrđeno.
U ovom tekstu Nick Szabo objašnjava ideju Bit Golda, koncepta digitalnog novca koji je nastao mnogo prije Bitcoina i koji se danas smatra jednim od njegovih najvažnijih prethodnika. Szabo u tekstu pokazuje zašto je problem povjerenja u treće strane ključan kod klasičnog novca i pokušava da ponudi rješenje u obliku digitalne imovine sa ograničenom ponudom, zasnovane na proof-of-work principu. Iako Bit Gold nikada nije zaživio kao Bitcoin, ovaj tekst je važan jer otkriva kako su izgledale rane ideje koje su kasnije dovele do nastanka prvog uspješnog decentralizovanog digitalnog novca.
U nastavku donosim prevod Szaboovog teksta “Bit Gold”, objavljenog 29. decembra 2005. godine.
Nick Szabo
29. decembar 2005.
Prije mnogo vremena došao sam na ideju bit golda. Problem je, ukratko, u tome što naš novac danas zavisi od povjerenja u treću stranu kada je riječ o njegovoj vrijednosti. Kao što su pokazale mnoge inflatorne i hiperinflatorne epizode tokom 20. vijeka, to nije idealno stanje stvari. Slično tome, i privatno izdavanje novčanica, iako je imalo svoje prednosti i mane, takođe je zavisilo od povjerenja u treću stranu.
Plemeniti metali i kolekcionarski predmeti imaju nepatvorivu oskudnost zbog cijene njihovog stvaranja. To je nekada davalo novcu vrijednost koja je u velikoj mjeri bila nezavisna od bilo koje treće strane od povjerenja. Međutim, plemeniti metali imaju svoje probleme. Suviše je skupo stalno provjeravati čistoću i količinu metala za uobičajene transakcije. Zato se pozivala treća strana od povjerenja (obično povezana s poreznikom koji je prihvatao kovanice kao sredstvo plaćanja) da utisne standardnu količinu metala u novčić. Prenošenje većih vrijednosti u metalu takođe može biti prilično nesigurno, što su Britanci osjetili kada su tokom Prvog svjetskog rata prevozili zlato preko Atlantika punog njemačkih podmornica do Kanade kako bi podržali svoj zlatni standard. A što je još gore, metalom ne možete plaćati preko interneta.
Zato bi bilo veoma korisno kada bi postojao protokol pomoću kojeg bi se mogli stvarati digitalni bitovi čije je stvaranje nepatvorivo skupo, uz minimalno oslanjanje na treće strane od povjerenja, a zatim ih sigurno čuvati, prenositi i provjeravati uz isto tako minimalno povjerenje. To je bit gold.
Moj prijedlog za bit gold zasniva se na izračunavanju niza bitova iz niza izazovnih bitova, korišćenjem funkcija koje se nazivaju različito: funkcija klijentske zagonetke, proof-of-work funkcija ili funkcija sigurnog benchmarka. Rezultujući niz bitova predstavlja proof-of-work. Tamo gdje je jednosmjernu funkciju praktično nemoguće računati unazad, idealno je da funkcija sigurnog benchmarka dolazi sa specifičnim troškom, mjerljivim u računarskim ciklusima, koji je potreban da bi se taj rezultat dobio.
Evo glavnih koraka sistema bit gold kakav zamišljam:
- Kreira se javni niz bitova, takozvani „izazovni niz“ (vidi korak 5).
- Alice na svom računaru generiše niz proof-of-work iz izazovnih bitova koristeći benchmark funkciju.
- Proof-of-work se bezbjedno vremenski obilježava. To treba da funkcioniše na distribuiran način, uz nekoliko različitih servisa za vremensko označavanje, tako da nijednom pojedinačnom servisu ne mora previše da se vjeruje.
- Alice dodaje izazovni niz i vremenski obilježeni proof-of-work niz u distribuirani registar vlasničkih prava za bit gold. I ovdje se ne oslanjamo značajno ni na jedan pojedinačni server da ispravno vodi registar.
- Posljednji stvoreni niz bit golda daje izazovne bitove za sljedeći novostvoreni niz.
- Da bi provjerio da je Alice vlasnik određenog niza bit golda, Bob provjerava nepatvorivi lanac vlasništva u registru vlasništva nad bit goldom.
- Da bi procijenio vrijednost određenog niza bit golda, Bob provjerava i verifikuje izazovne bitove, proof-of-work niz i vremenski pečat.
Obratite pažnju da Aliceina kontrola nad njenim bit goldom ne zavisi od toga da samo ona posjeduje te bitove, već od njenog vodećeg položaja u nepatvorivom lancu vlasništva (lancu digitalnih potpisa) u registru vlasništva.
Sve ovo može biti automatizovano softverom. Glavna ograničenja bezbjednosti ove šeme jesu to koliko se povjerenje može raspodijeliti u koracima (3) i (4), kao i problem računarske arhitekture, o kojem će biti riječi u nastavku.
Hal Finney je implementirao varijantu bit golda pod nazivom RPOW (Reusable Proofs of Work). Ona se oslanja na objavljivanje programskog koda za „kovnicu“, koja radi na udaljenom računaru otpornom na neovlašćene izmjene. Kupac bit golda tada može koristiti remote attestation, što Finney naziva tehnikom transparentnog servera, kako bi provjerio da je zaista obavljen određeni broj računarskih ciklusa.
Glavni problem sa svim ovim šemama jeste to što proof-of-work sistemi zavise od računarske arhitekture, a ne samo od apstraktne matematike zasnovane na apstraktnom „računarskom ciklusu“. (O tome sam pomalo nejasno pisao još prije nekoliko godina.) Zbog toga bi moglo biti moguće da neko postane proizvođač sa veoma niskim troškovima (čak i višestruko nižim od drugih) i da preplavi tržište bit goldom. Ipak, pošto je bit gold vremenski obilježen, mogu se automatski dokazati i vrijeme nastanka i matematička težina uloženog rada. Iz toga se obično može zaključiti koliki je bio trošak proizvodnje u tom vremenskom periodu.
Za razliku od fungibilnih atoma zlata, ali slično kolekcionarskim predmetima, velika ponuda nastala u određenom vremenskom periodu oboriće vrijednost baš tih konkretnih jedinica. U tom smislu, bit gold više liči na kolekcionarske predmete nego na pravo zlato. Međutim, usklađivanje između tog naknadnog tržišta i aukcije koja određuje početnu vrijednost moglo bi stvoriti veoma veliku zaradu za „rudara bit golda“ koji osmisli i primijeni optimizovanu računarsku arhitekturu.
Zbog toga bit gold ne bi bio fungibilan na osnovu jednostavne funkcije, na primjer same dužine niza. Umjesto toga, da bi stvorili fungibilne jedinice, trgovci bi morali da kombinuju komade bit golda različitih vrijednosti u veće cjeline približno jednake vrijednosti. To je slično onome što mnogi trgovci robama rade i danas kako bi omogućili robna tržišta. Povjerenje je i dalje distribuirano, jer procijenjene vrijednosti takvih paketa mogu nezavisno provjeravati mnoge druge strane, uglavnom ili potpuno automatizovano.
Ukratko, sav novac koji je čovječanstvo ikada koristilo bio je na ovaj ili onaj način nesiguran. Ta nesigurnost se ispoljavala na razne načine, od falsifikovanja do krađe, ali je vjerovatno najpogubnija bila inflacija. Bit gold nam može pružiti novac sa dosad neviđenim stepenom sigurnosti od tih opasnosti. Potencijal za početne skrivene viškove ponude, nastale zbog skrivenih inovacija u računarskoj arhitekturi, predstavlja moguću manu bit golda, ili barem nesavršenost koju će početne aukcije i kasnija tržišna razmjena bit golda morati da riješe.
Članak pod naslovom „Bit Gold Markets“, autora Nicka Szaboa, objavljen je 27. decembra 2008. godine.
Osnovna ideja bit golda jeste da „rudari bit golda“ podese svoje računare da rješavaju matematičke zagonetke koje zahtijevaju veliku računarsku snagu, a zatim da rješenja tih zagonetki objave u sigurnim javnim registrima, čime dobijaju jedinstveno pravo vlasništva nad tim dokazivo oskudnim i sigurno vremenski označenim bitovima. Ta prava nad vremenski označenim bitovima bila bi sigurnija i dokazivo oskudnija od plemenitih metala, kolekcionarskih predmeta i bilo kojih drugih objekata koji su ikada korišteni kao novac. U opisu bit golda, koji je uglavnom bio pregled same tehnologije, pisao sam o tome kako, zbog toga što će se algoritmi i arhitekture za rješavanje računarski intenzivnih matematičkih zagonetki radi stvaranja bit golda često drastično poboljšavati, bitovi, odnosno rješenja zagonetki, iz jednog perioda u drugi — bilo da je riječ o sekundama ili sedmicama, recimo jednoj sedmici — nisu međusobno fungibilni. Ali fungibilne jedinice se mogu stvoriti od nefungibilnih.
Bit gold neće biti fungibilan na osnovu neke jednostavne funkcije, kao što je, na primjer, dužina niza. Umjesto toga, da bi stvorili fungibilne jedinice, trgovci će morati kombinovati dijelove bit golda različite vrijednosti u veće jedinice približno jednake vrijednosti. To je analogno onome što mnogi trgovci robom rade danas, kada robu različitih kvaliteta grupišu u nekoliko standardnih klasa kako bi tržišta roba uopšte bila moguća.
Bit nizovi, odnosno parovi problem/rješenje, sigurno su vremenski označeni trenutkom svog objavljivanja. Novija rješenja, kojih je proizvedeno više, tržište će diskontovati. Da bi se stvorile fungibilne jedinice, trgovci će grupisati nizove različite vrijednosti u fondove standardne vrijednosti, to jest skupljat će nizove u jedan fond tako da zbir tržišnih vrijednosti nizova u tom fondu odgovara unaprijed određenoj standardnoj vrijednosti.
Pomalo je indirektno, ali računari lako mogu obavljati tu logistiku. Ako na trenutak ostavimo po strani metaforu zlata, te bit nizove možemo posmatrati kao digitalne rijetke poštanske marke. Svaka marka može se prodavati po drugačijoj cijeni, ali marke se mogu rasporediti u fondove tako da zbir njihovih cijena u svakom fondu bude isti. Nakon toga se svaki fond može podijeliti na tranše kako bi se stvorili standardni apoeni valute.
Međutim, metafora rijetkih marki je na druge načine veoma varljiva. Za razliku od marki, ali slično zlatu, kod bit golda nema stalnih promjena u subjektivnim procjenama između pojedinih nizova o kojima treba brinuti. Potražnja za bit goldom postojala bi isključivo zbog njegovih monetarnih funkcija i, prema tome, zavisila bi isključivo od toga koliko je oskudna bila ponuda riješenih zagonetki u određenom vremenskom periodu. Zbog toga bi grupisanje u fondove i dijeljenje na tranše funkcionisalo mnogo bolje kod bit golda nego kod stvarnih rijetkih poštanskih marki.
Ovo zaslužuje dodatno objašnjenje. Česta primjedba bit goldu jeste da sama razlika u cijeni jednog bita iz perioda u period, nastala usljed tehnoloških poboljšanja, uvodi neizbježne subjektivne procjene, pa poređenje jedne sedmice s drugom postaje previše neizvjesno i skupo u smislu transakcijskih troškova, kao što je slučaj s mnogim kolekcionarskim predmetima. Kao što bi grupisanje i dijeljenje rijetkih poštanskih marki u standardnu valutu bio prilično rizičan posao zbog promjenjivih subjektivnih procjena vrijednosti samih marki, tako se tvrdi da bi isto važilo i za bit gold.
Problem koji bi nastao kada bismo pokušali većinu kolekcionarskih predmeta pretvoriti u standardnu valutu putem grupisanja i dijeljenja na tranše jeste to što, pored subjektivne estetske komponente u krivoj potražnje — koja kod kompjuterskih bitova ne postoji — postoji i neizvjesnost u pogledu oskudice. Može se ispostaviti da je umjetničko djelo falsifikat, da se pronađu rijetke marke za koje se mislilo da su izgubljene ili da nikada nisu ni postojale, i slično. Drugim riječima, kriva ponude može biti veoma neizvjesna i sklona elastičnosti. Pošto se krive ponude i potražnje različitih fondova mogu vremenom mijenjati na različite načine, relativne vrijednosti fondova odstupile bi od svojih početnih vrijednosti, pa bi korištenje tranši kao standardnih apoena valute stvorilo prilike za arbitražu.
Nasuprot tome, bit gold bi bio potpuno javan: niko ne bi stekao sigurno pravo vlasništva nad bilo kojim rješenjem zagonetke sve dok ono ne bude objavljeno. Tako bi tačna količina i vrsta riješenih zagonetki u određenom periodu bile dobro poznate i zauvijek bi precizno određivale krivu ponude u odnosu na buduće sedmice.
Drugim riječima, postojala bi savršeno objektivna, mjerljiva i neelastična kriva ponude, potpuno izvediva iz relativne oskudice bitova, odnosno rješenja zagonetki, u sedmici, danu, satu ili minuti njihovog objavljivanja. Arbitraža koja bi određivala različite cijene različitih sedmica ili minuta mogla bi se na toj osnovi automatizovati. Kriva potražnje, odnosno potražnja za rješenjima zagonetki zbog monetarnih funkcija koje mogu obavljati kao čuvar vrijednosti i sredstvo razmjene, bila bi zasnovana na prepoznavanju superiornosti bit golda kao oblika novca koji je sigurniji i ima daleko manje elastičnu krivu ponude od tradicionalnih roba poput plemenitih metala. Pošto nema estetskih razlika, kriva potražnje bila bi ista funkcija oskudice za sve sedmice ili minute, pa ne bi remetila jednostavnu šemu automatizovane arbitraže između epoha s različitim krivama ponude. Krive ponude i potražnje različitih fondova mijenjale bi se na isti način kroz vrijeme, a relativne vrijednosti fondova ne bi odstupale od svojih početnih relativnih vrijednosti. Korištenje tranši kao standardnih apoena valute ne bi stvaralo prilike za arbitražu.
Tokom većeg dijela istorije kolekcionarski predmeti korišteni su kao čuvari vrijednosti i sredstva razmjene; estetika je igrala važnu ulogu. Ali prije nego što razdvojimo uloge oskudice i estetike, moramo postaviti pitanje zašto su ljudi uopšte razvili takve estetske vrijednosti. Estetski instinkti, na primjer instinkt za skupljanjem sjajnih stvari, razvili su se upravo zato što su u evolucijskom okruženju približno odgovarali instinktu za skupljanjem oskudnih stvari i razlikovanjem onoga što je teško naći od onoga što je lako dostupno, odnosno instinktu za prepoznavanje i skupljanje objekata koji najbolje mogu obavljati monetarne funkcije, kao što opisujem u radu u dijelu „Evolution…“ na početku i „Attributes of Collectibles“ pri kraju rada.
Sa neposrednog stanovišta, doprinos krivoj potražnje koji dolazi iz potražnje za monetarnim funkcijama — čuvanje vrijednosti, sredstvo razmjene ili oboje — i doprinos koji dolazi iz estetskih razloga potpuno su odvojivi. Čovjek može tražiti neku robu zbog njene estetske vrijednosti, zbog njene vrijednosti kao novca, zbog oboje ili ni zbog čega od toga. Tako, na primjer, ček na milion dolara može imati potpuno bezličan i neugledan dizajn, ali taj ček je i dalje vrijedan milion dolara.
Vrijednost zlata danas gotovo u potpunosti počiva na njegovoj monetarnoj vrijednosti, a ne na pukoj estetskoj vrijednosti. Postoji mnogo metala koji su jednako sjajni i glatki kao zlato, ali ljudi ih ne traže kao čuvare vrijednosti ili sredstva razmjene jer su česti. Postoji mnogo kamenja koje izgleda jednako dobro kao dijamanti, ali „dijamanti su djevojčin najbolji prijatelj“ zato što ih je teško nabaviti i zato što čuvaju vrijednost. Vrijednost se veže za jedinstvene estetske osobine zlata ili dijamanata zato što te osobine signaliziraju oskudicu. Vrijednost plemenitih metala ili dragog kamenja kao čuvara vrijednosti, sredstava razmjene ili čak kulturnih simbola ne dolazi iz tih estetskih osobina; one je samo označavaju. Njihova sigurna oskudica, a ne estetske osobine, omogućava da se pouzdano koriste kao čuvari vrijednosti i upravo im to daje monetarnu vrijednost, a često i emocionalnu i kulturnu vrijednost, mnogo veću od one koju bi imali da izgledaju isto, ali da su uobičajeni i laki za nabaviti.
Postojat će problem pri definisanju futures ugovora za bit gold koji tek treba da bude proizveden: koliko će koštati rješavanje određene zagonetke godinu dana kasnije, pa čak i mjesec dana kasnije, bit će veoma neizvjesno. Ali fondovi koji definišu valute zasnivat će se na spot cijenama već proizvedenog bit golda, a ne na futures cijenama.