Detaljan sažetak knjige The Fiat Standard
U knjizi The Fiat Standard Saifedean Ammous pokušava da objasni kako funkcioniše savremeni monetarni sistem zasnovan na fiat novcu, zašto smatra da je taj sistem loš za pojedinca i društvo, i zbog čega vidi Bitcoin kao zdraviju alternativu. Ako je u The Bitcoin Standard više pričao o tome zašto je Bitcoin važan, ovdje je fokus stavljen na drugu stranu priče: šta zapravo nije u redu sa današnjim novcem.
Osnovna ideja knjige je da fiat novac nije “neutralan alat” koji samo olakšava razmjenu, nego sistem koji oblikuje ponašanje ljudi, firmi, država i čitavih društava. Ammous tvrdi da je problem u tome što fiat novac nije ograničen nečim tvrdim i rijetkim, nego ga mogu širiti centralne banke i komercijalne banke kroz kreditni sistem. Zbog toga se, po njemu, čitava ekonomija postepeno pretvara u sistem koji zavisi od duga, stalnog širenja novčane mase i političkog upravljanja novcem.
Autor u suštini polazi od toga da je dobar novac onaj koji može dugoročno čuvati vrijednost. Kad novac to ne može, ljudi gube motiv da štede u njemu. Umjesto štednje, okreću se potrošnji, zaduživanju ili traženju neke druge imovine koja će im sačuvati kupovnu moć. Upravo tu Ammous vidi jednu od najvećih mana fiat sistema: on ne kažnjava samo siromašne kroz inflaciju, nego kvari i same podsticaje u društvu.
Po njemu, fiat sistem počiva na ideji da država i centralna banka mogu održavati povjerenje u valutu čak i kad se njena količina stalno povećava. Takav sistem može dugo trajati jer je podržan zakonom, porezima, vojnom i političkom moći i cijelom institucionalnom strukturom. Drugim riječima, fiat ne opstaje zato što je nužno najbolji novac, nego zato što iza njega stoji moć države. Ammous time želi reći da savremeni novac nije nastao kao slobodni tržišni izbor ljudi, nego kao politički nametnut sistem.
Veliki dio knjige bavi se pitanjem kako fiat novac nastaje. Autor objašnjava da većina ljudi pogrešno misli da novac nastaje samo kada centralna banka “odštampa” nove novčanice. Po njegovom objašnjenju, mnogo važniju ulogu imaju komercijalne banke, jer one kroz kreditiranje stvaraju novi novac. Kada banka odobri kredit, ona praktično širi količinu novca u ekonomiji. Tako novac ulazi u sistem kroz dug. To znači da moderni monetarni sistem nije samo sistem novca, nego prije svega sistem duga.
To je za Ammousa ključno, jer smatra da ekonomija zasnovana na dugu prirodno proizvodi nestabilnost. Kada je kredit jeftin i lako dostupan, ljudi, firme i države se više zadužuju. To kratkoročno djeluje kao rast, ali dugoročno pravi krhku strukturu koja zavisi od novih kredita, niskih kamatnih stopa i stalne intervencije centralnih banaka. Kada se sistem počne ljuljati, odgovor gotovo uvijek bude isti: više likvidnosti, više duga, više spašavanja, više monetarne ekspanzije. Time se, po Ammousu, problem ne rješava nego samo odgađa.
Jedna od najvažnijih poruka knjige je da fiat sistem vodi do uništavanja štednje. Ako novac s vremenom gubi vrijednost, onda je čovjek praktično kažnjen ako samo štedi i čuva gotovinu. Zato se svi guraju u investiranje, špekulaciju i kupovinu bilo čega što može barem djelimično zaštititi vrijednost: nekretnina, dionica, obveznica, fondova, robe. Tako nastaje društvo u kojem ljudi više ne ulažu zato što žele, nego zato što moraju pobjeći od slabljenja novca. Autor smatra da to stvara izobličenu ekonomiju u kojoj finansijska tržišta postaju važnija od realne proizvodnje.
Ammous takođe tvrdi da fiat novac mijenja vremensku preferenciju ljudi. To je važan pojam u njegovom načinu razmišljanja. Vremenska preferencija označava koliko je neko sklon kratkoročnom zadovoljstvu naspram dugoročnog planiranja. Po njegovom mišljenju, tvrd novac podstiče ljude da budu strpljiviji, da štede, planiraju i razmišljaju dugoročno. Nasuprot tome, slab novac koji stalno gubi vrijednost podstiče bržu potrošnju, više duga i manje discipline. On zato ne vidi fiat samo kao monetarni problem, nego kao problem kulture, ponašanja i civilizacijskog usmjerenja.
Knjiga ide još dalje i pokušava pokazati da posljedice fiata nisu ograničene na bankarstvo i inflaciju, nego se šire na gotovo sve oblasti života. Ammous povezuje fiat sa promjenama u poslovanju, investiranju, državnoj potrošnji, pa čak i sa načinom na koji društvo proizvodi hranu. Njegov argument je da kada je novac slab, cijeli sistem dobija podsticaj da razmišlja kratkoročno: da maksimizira brz prinos, da se oslanja na subvencije, da zanemaruje dugoročnu održivost i da daje prednost politički korisnim projektima nad ekonomski zdravim projektima.
Posebno je oštar kada govori o ulozi države u fiat sistemu. Po njegovom viđenju, fiat novac državama daje ogromnu moć jer im omogućava da troše više nego što bi inače mogle. Umjesto da sve finansiraju direktnim porezima, države mogu dio tereta prebaciti na inflaciju, emisiju duga i intervencije centralne banke. To znači da politički sistem dobija mogućnost da vodi skuplje ratove, održava veće birokratije, spašava privilegovane dijelove ekonomije i odgađa posljedice loših odluka. Ammous smatra da je to jedna od najvećih opasnosti fiat sistema: on ne samo da slabi novac, nego jača političku centralizaciju.
Jedna važna nit kroz cijelu knjigu jeste da fiat sistem stvara moralni hazard. Kada veliki igrači znaju da će vjerovatno biti spašeni ako nastane problem, oni imaju podsticaj da preuzimaju veći rizik nego što bi inače smjeli. To važi za banke, fondove, korporacije, pa često i za države. Na kraju mali štediša, obični radnik i poreski obveznik snose posljedice kroz inflaciju, devalvaciju valute ili sporiji rast kupovne moći. Zato Ammous fiat ne vidi kao pravedan sistem, nego kao sistem koji koristi onima koji su najbliži novcu i političkoj moći.
U knjizi se provlači i ideja da fiat sistem mijenja sam odnos ljudi prema realnosti. Po autoru, kada novac više nije čvrsto ograničen, onda se i ekonomski signali kvare. Kamatne stope više ne odražavaju samo stvarnu štednju i stvarnu potražnju za kapitalom, nego i odluke centralnih banaka. Cijene imovine ne rastu samo zato što je nešto produktivnije, nego često zato što ljudi bježe od slabljenja novca. Tako cijeli ekonomski sistem postaje manje prirodan, manje tržišan i više politički oblikovan.
U završnim dijelovima knjige Ammous pravi kontrast sa Bitcoinom. On Bitcoin vidi kao monetarni sistem koji ima unaprijed poznata pravila, ograničenu ponudu i mnogo manje političke fleksibilnosti. To je za njega glavna prednost: niko ne može proizvoljno povećavati količinu Bitcoina da bi finansirao deficit, spasio privilegovane institucije ili kratkoročno uljepšao ekonomsku sliku. Bitcoin zato vidi kao vrstu tvrdog novca za digitalno doba.
Po njegovom mišljenju, Bitcoin nudi ono što fiat ne može: dugoročniji i predvidiviji monetarni temelj. To ne znači da tvrdi da će prelazak biti lak, brz ili bezbolan. Ali želi pokazati da postoji fundamentalna razlika između sistema u kojem pravila važe za sve unaprijed i sistema u kojem mala grupa institucija stalno podešava pravila u hodu. Za Ammousa je to razlika između zdravog i bolesnog novca.
Važno je reći i da knjiga nije napisana kao neutralna akademska analiza. Ona je dosta polemična, jasna i ideološki obojena. Autor ne krije da je snažno protiv fiat sistema i da želi čitaoca uvjeriti da su posljedice tog sistema mnogo dublje od same inflacije. Zato je knjiga više kritika fiat civilizacije nego običan udžbenik o monetarnoj teoriji.