Carl Menger je bio austrijski ekonomist i osnivač Austrijske škole ekonomije, rođen 28. veljače 1840. u Galiciji (današnja Poljska/Ukraina) i umro 26. veljače 1921. u Beču. Njegovo djelo je revolucioniralo ekonomsko mišljenje 19. stoljeća jer je uveo subjektivnu teoriju vrijednosti, što znači da vrijednost dobara ne dolazi iz njihove proizvodnje ili rada, nego iz toga koliko je pojedincu važno i korisno.

Menger je posebno poznat po:

1. Teoriji marginalne korisnosti, koja objašnjava kako ljudi odlučuju koliko će platiti za određenu robu na temelju njezine subjektivne vrijednosti u datom trenutku
2. Knjizi Principles of Economics (1871), koja je temelj Austrijske škole ekonomije
3. Knjizi On the Origins of Money (1892), gdje objašnjava kako novac nastaje spontano na tržištu i zašto plemeniti metali postaju univerzalni medij razmjene

On the Origins of Money – pitanje porijekla novca autora Carla Mengera.

Sažetak objašnjava ključne ideje, a originalnu knjigu u PDF formatu možete pronaći na ovoj poveznici: https://cdn.mises.org/On%20the%20Origins%20of%20Money_5.pdf

Sažetak – pitanje porijekla novca

Carl Menger u djelu On the Origins of Money pokušava odgovoriti na jedno vrlo važno pitanje kako je moguće da ljudi prihvataju određenu stvar u zamjenu za gotovo sve druge stvari, čak i onda kada im ta stvar ne treba za neposrednu upotrebu? Upravo iz tog pitanja polazi njegova teorija nastanka novca. Menger smatra da novac nije nastao zato što ga je država izmislila, niti zato što su se ljudi jednog dana formalno dogovorili da neka stvar bude novac. Njegov argument je da novac nastaje spontano, kroz tržišni proces, kada ljudi postepeno počnu prihvatati robu koja se lakše može dalje razmijeniti od drugih roba.

Zašto je pitanje novca uopće teško

Na prvi pogled može izgledati sasvim normalno da se roba mijenja za drugu robu. Ako neko ima pšenicu, a treba mu alat, logično je da pokuša pronaći nekoga ko ima alat i želi pšenicu. Međutim, ono što je Mengeru bilo zanimljivo jeste nešto drugo: zašto bi neko prihvatio komad metala ili neki drugi predmet koji mu u tom trenutku nije neposredno koristan? Zašto bi trgovac dao korisnu robu za nešto što neće odmah trošiti ili koristiti, nego će tek kasnije pokušati zamijeniti za ono što mu zaista treba? Upravo tu Menger vidi centralni problem objašnjenja novca.

Drugim riječima, pravo pitanje nije samo “šta je novac”, nego “kako je neka roba postala općeprihvaćena u razmjeni”. To je za njega društveni fenomen koji treba objasniti kroz ponašanje pojedinaca, a ne kroz političku odluku.

Ograničenja barter sistema

Mengerovo objašnjenje kreće od barter razmjene, odnosno direktne razmjene robe za robu. Takav sistem može funkcionisati samo u jednostavnim okolnostima, ali brzo pokazuje ozbiljna ograničenja. Da bi razmjena uspjela, mora postojati podudarnost potreba: jedna osoba mora željeti tačno ono što druga nudi, a druga mora željeti tačno ono što prva ima.

To u praksi znači da trgovina zavisi od slučajnosti. Neko može imati kvalitetnu robu, ali ako ne pronađe odgovarajućeg partnera za razmjenu, ta roba mu ne pomaže da dođe do onoga što želi. Zbog toga barter usporava trgovinu, otežava specijalizaciju i ograničava razvoj šireg tržišta.

Mengerova poenta nije samo da je barter nezgodan, nego da upravo iz te nezgodnosti nastaje pritisak da ljudi traže efikasniji način razmjene. Novac se, dakle, ne pojavljuje kao teorijski izum, nego kao praktično rješenje realnog problema.

Ključna Mengerova ideja: “prodajnost” robe

Najvažniji pojam u ovom djelu je ono što Menger naziva većom ili manjom “prodajnošću” robe, odnosno koliko se neka roba lako može prodati ili zamijeniti pod povoljnim uslovima. Nisu sve robe jednako lake za razmjenu. Neke se mogu brzo prodati gotovo bilo kome, u gotovo svako vrijeme i bez velikog gubitka vrijednosti. Druge su mnogo teže za razmjenu.

To je suština cijelog argumenta. Ljudi ne počinju prihvatati određenu robu kao posrednika zato što je ona “službeno” novac, nego zato što prepoznaju da je ta roba tržišno pogodnija od drugih. Ako je neku robu lakše dalje razmijeniti, onda ima smisla prihvatiti je čak i kada nije krajnji cilj kupovine.

Ovdje je Menger veoma precizan. Roba može biti prodajnija iz više razloga:

• traži je veliki broj ljudi,
• može se prodati u različitim količinama,
• može se lako transportovati,
• može se čuvati kroz vrijeme bez velikog propadanja,
• ima široku upotrebu i prepoznatu vrijednost,
• njena vrijednost se lakše procjenjuje na tržištu.

Zbog toga nije svaka korisna roba dobar kandidat za novac. Nešto može biti veoma korisno, ali slabo prenosivo, kvarljivo ili teško djeljivo. U tom slučaju teško može postati općeprihvaćeno sredstvo razmjene.

Kako nastaje posrednička razmjena

Menger pokazuje da se trgovina razvija od direktne prema indirektnoj razmjeni. U direktnoj razmjeni neko daje robu samo za robu koja mu odmah treba. U indirektnoj razmjeni neko prihvata robu koja mu možda trenutno ne treba, ali zna da će je kasnije moći lako zamijeniti za ono što želi.

To je ogroman civilizacijski korak. Kada ljudi počnu razmišljati na taj način, tržište postaje mnogo fleksibilnije. Trgovac više ne mora čekati “savršenu” osobu za razmjenu. Dovoljno je da prihvati robu koja ima veću prodajnost. Time sebi olakšava narednu razmjenu.

Menger posebno naglašava da ovaj proces ne počinje svuda odjednom i ne nastaje svjesnim kolektivnim planiranjem. U početku ga prepoznaju sposobniji i pronicljiviji učesnici na tržištu, oni koji brže uočavaju da neke robe imaju posebnu prednost u razmjeni. Vremenom ostali vide korist takvog ponašanja, pa ga počinju oponašati. Tako praksa postaje običaj, a običaj postaje općeprihvaćeno pravilo tržišta.

Zašto novac nastaje spontano, a ne dekretom

Jedan od Mengerovih najvažnijih doprinosa jeste odbacivanje teze da je novac nastao “po zakonu” ili “po dogovoru”. On kaže da bi događaj tako velike važnosti sigurno ostavio jasan historijski trag da je zaista postojao trenutak u kojem je neka vlast ili opći sporazum stvorio novac. Međutim, takav pouzdan dokaz ne postoji. Umjesto toga, historija pokazuje postepen prelazak određenih roba u funkciju sredstva razmjene.

Njegov argument je dublji od same historijske primjedbe. Da bi zakon nekome nametnuo neku stvar kao sredstvo razmjene, ta stvar već mora imati određenu praktičnu osnovu prihvatljivosti. Ljudi ne prihvataju nešto samo zato što je naređeno, nego zato što vjeruju da će to moći dalje koristiti u razmjeni. Država može kasnije standardizirati novac, kovati kovanice, određivati njihove oznake i težinu, ali ne stvara iz ničega samu ekonomsku činjenicu da je nešto široko prihvaćeno u trgovini.

Zašto baš plemeniti metali

Menger zatim objašnjava zašto su se kroz historiju upravo plemeniti metali, naročito srebro i zlato, izdvojili kao najbolji kandidati za novac. Njihova prednost nije bila u tome što ih je država “izabrala”, nego u tome što su imali skup tržišnih osobina koje su ih činile izuzetno prodajnim.

Plemeniti metali su bili:

• traženi u širokom krugu ljudi i na mnogim mjestima,
• vrijedni u maloj količini, pa su laki za transport,
• trajni i pogodni za čuvanje,
• djeljivi,
• relativno homogeni,
• laki za prepoznavanje nakon određene prakse,
• podobni za sklapanje ugovornih i obračunskih odnosa.

Menger posebno ističe da su njihove granice prodajnosti bile vrlo široke u pogledu vremena i prostora. To znači da su se mogli razmjenjivati u mnogim sredinama i zadržavati vrijednost kroz duži period. Upravo zato su bili pogodniji od većine drugih roba da postanu općeprihvaćeno sredstvo razmjene.

Važno je primijetiti da Menger ne tvrdi da su zlato i srebro postali novac slučajno. Njihov uspjeh proizlazi iz tržišne logike. Kad ljudi traže robu koju će najlakše dalje razmijeniti, prirodno gravitiraju prema robi koja ima najveću prodajnost. Plemeniti metali su se, po njegovom objašnjenju, pokazali kao najuspješniji odgovor na taj problem.

Kako prihvaćenost raste kroz tržišni proces

Jedna od suptilnijih, ali veoma važnih Mengerovih ideja jeste da novac ne nastaje jednim skokom. Njegova prihvaćenost se širi postepeno. U početku samo neki ljudi prihvataju određenu robu kao posrednika. Zatim, kako se pokazuje da to donosi korist, sve više učesnika počinje raditi isto. Na kraju se formira opće očekivanje da će ta roba biti prihvaćena i ubuduće.

Tu nastaje ono što danas možemo opisati kao samoojačavajući proces. Što više ljudi prihvata određenu robu, to je ona korisnija kao sredstvo razmjene. A što je korisnija kao sredstvo razmjene, još više ljudi je prihvata. Tako roba postaje novac ne zato što je formalno proglašena, nego zato što je tržište postepeno učinilo najpraktičnijim izborom.

Menger ovdje pokazuje kako institucije mogu nastati spontano. Novac je za njega primjer društvene institucije koja nije unaprijed dizajnirana, ali nastaje iz ponašanja pojedinaca koji slijede vlastiti interes.

Razlika između robe i novca

Jedna važna stvar kod Mengera jeste da novac ne prestaje biti roba samo zato što dobija posebnu funkciju. On polazi od toga da novac nastaje iz robe koja je već bila dio tržišta. Tek kasnije ta roba dobija posebnu i dominantnu ulogu sredstva razmjene.

To znači da novac u njegovoj teoriji ne pada “s neba”. On ima porijeklo u realnim tržišnim dobrima. Prije nego što neka roba postane novac, ljudi je već poznaju, procjenjuju, traže i razmjenjuju. Tek nakon toga ona dobija širu monetarnu funkciju.

Ovdje je korisno napraviti jednu malu korekciju u odnosu na popularna tumačenja: izraz “regresijski teorem” je poznatiji iz kasnijeg rada Ludwiga von Misesa, koji je nadogradio Mengerovu osnovu. Kod Mengera je ključna ideja da roba postaje novac zato što je već tržišno prihvaćena i posebno prodajna, a ne zato što je prvo bila čista apstrakcija ili puki dekret.

Uloga države nakon nastanka novca

Menger ne negira da država ima utjecaj na novac. On samo tvrdi da država nije izvor samog nastanka novca. Kada se novac već razvije kroz tržište, država može intervenirati tako što standardizira težinu, finoću i oblik kovanica, olakšava provjeru autentičnosti i pravno uređuje novčane obaveze. Time može unaprijediti funkcionisanje već postojećeg monetarnog sistema.

Ali to je bitno drugačije od tvrdnje da država “stvara” novac u izvornom smislu. Prema Mengeru, politička vlast uglavnom usavršava ili formalizira nešto što je tržište već proizvelo. To je važna razlika, jer pokazuje da monetarni poredak ima dublje korijene od same zakonske regulacije.

Zašto je Menger i danas važan

Mengerovo objašnjenje je i danas važno zato što pokazuje da novac nije samo pravna ili politička kategorija. On je prije svega društveni i ekonomski fenomen. Njegov nastanak zavisi od toga kako ljudi rješavaju konkretne probleme razmjene, kako procjenjuju korisnost različitih roba i kako kroz praksu formiraju institucije koje olakšavaju trgovinu.

Njegova teorija je važna i zato što naglašava da povjerenje u novac ne dolazi prvo iz zakona, nego iz njegove upotrebljivosti. Ljudi prihvataju novac zato što vjeruju da će ga i drugi prihvatiti, ali ta vjera ne nastaje ni iz čega. Nastaje iz tržišnog iskustva da je određena stvar posebno pogodna za razmjenu.

Mengerova teorija i Bitcoin

Bitcoin se često povezuje s Mengerom zato što i on otvara pitanje može li nešto postati novac bez državne naredbe. Menger je objašnjavao da novac nastaje onda kada ljudi spontano počnu prihvatati neko dobro jer ga je lakše dalje razmijeniti od drugih dobara. Kod Bitcoina je zanimljivo to što ga niko nije nametnuo kao obavezno sredstvo plaćanja, ali ga dio ljudi ipak prihvata jer u njemu vidi određene osobine koje su kroz historiju bile važne za novac: oskudnost, djeljivost, prenosivost i mogućnost čuvanja vrijednosti.

Upravo tu Mengerova teorija dobija savremenu dimenziju. Njegova poenta nije bila samo u tome kako je nastao novac u prošlosti, nego i u tome da novac zavisi od prihvaćenosti među ljudima. Bitcoin zato mnogi posmatraju kao primjer modernog, digitalnog oblika tržišno prihvaćenog novčanog sredstva. Iako nije roba poput zlata ili srebra, njegova monetarna uloga gradi se na sličnom principu: što više ljudi vjeruje da može služiti za čuvanje i prijenos vrijednosti, to njegova pozicija kao novčanog dobra postaje jača.