Carl Menger je bio austrijski ekonomist i osnivač Austrijske škole ekonomije, rođen 28. veljače 1840. u Galiciji (današnja Poljska/Ukraina) i umro 26. veljače 1921. u Beču. Njegovo djelo je revolucioniralo ekonomsko mišljenje 19. stoljeća jer je uveo subjektivnu teoriju vrijednosti, što znači da vrijednost dobara ne dolazi iz njihove proizvodnje ili rada, nego iz toga koliko je pojedincu važno i korisno.
Menger je posebno poznat po:
- Teoriji marginalne korisnosti, koja objašnjava kako ljudi odlučuju koliko će platiti za određenu robu na temelju njezine subjektivne vrijednosti u datom trenutku
- Knjizi Principles of Economics (1871), koja je temelj Austrijske škole ekonomije
- Knjizi On the Origins of Money (1892), gdje objašnjava kako novac nastaje spontano na tržištu i zašto plemeniti metali postaju univerzalni medij razmjene
On the Origins of Money – pitanje porijekla novca autora Carla Mengera.
Sažetak objašnjava ključne ideje, a originalnu knjigu u PDF formatu možete pronaći na ovoj poveznici: https://cdn.mises.org/On%20the%20Origins%20of%20Money_5.pdf
Sažetak – pitanje porijekla novca
Carl Menger u svojoj knjizi započinje pitanjem kako je novac uopće nastao. On odbacuje uobičajenu ideju da je novac nešto što su stvorile države ili zakoni. Umjesto toga, Menger tvrdi da novac nastaje spontano kroz svakodnevnu praksu razmjene roba i usluga. Ljudi su u svojim trgovačkim interakcijama tražili način da olakšaju razmjenu i riješe problem koji je postojao u ranom barternom sustavu. Novac, prema Mengeru, nije proizvod političke odluke nego rezultat prirodne evolucije tržišnih odnosa.
Barter i problem razmjene
U početku su ljudi koristili izravnu razmjenu robe za robu, poznatu kao barter. Ovaj sustav bio je vrlo nepraktičan jer je zahtijevao dvostranu podudarnost interesa, što znači da je osoba koja je nudila određenu robu morala pronaći nekoga tko želi baš tu robu i istovremeno ima nešto što joj je potrebno. Takve situacije rijetko su se događale, što je otežavalo trgovinu i kočilo razmjenu. Problemi barter sustava bili su osnova za razvoj ideje o posredničkoj robi, koja bi služila kao univerzalni instrument razmjene.
Prijelaz na posredničku robu
Ljudi su s vremenom shvatili da mogu koristiti određene proizvode koji se lako prodaju i koje svi žele kao posrednik u razmjeni. Takva roba postupno je postajala prvi oblik novca. Dobro posredničko sredstvo razmjene mora imati nekoliko karakteristika. Prvo, mora biti lako prodajno, što znači da ga je moguće zamijeniti za gotovo sve druge proizvode u zajednici. Drugo, mora biti trajno i otporno na kvarenje kako bi se moglo skladištiti. Treće, mora biti praktično za nošenje, mjerenje i dijeljenje. Četvrto, mora imati opću vrijednost, što znači da ga ljudi cijene i znaju da se može lako zamijeniti za druge stvari. Povijesni primjeri uključuju stoku, školjke, sol, a kasnije plemenite metale poput zlata i srebra.
Proces formiranja novca
Menger detaljno opisuje proces kojim se određena roba pretvara u novac. Ljudi počinju koristiti robu koja je najlakše prodajna kao posrednik u razmjeni. Kako sve više trgovaca počinje koristiti istu robu, ona postaje uobičajeni instrument razmjene. Drugi trgovci počinju je također prihvaćati jer znaju da je lako prodati i zamijeniti za druge proizvode. Vrijednost te robe raste upravo zbog njene sveprisutne prihvaćenosti. Primjer može biti srebro. Ako osoba želi zamijeniti jabuke za hljeb, a izravna razmjena nije moguća, ona prvo zamijeni jabuke za srebro, a potom srebro za hljeb. S vremenom srebro postaje općeprihvaćeno sredstvo razmjene jer svi znaju da se može koristiti za kupovinu različitih dobara.
Regresijski teorem vrijednosti novca
Jedna od ključnih Mengerovih ideja je da novac mora imati prethodnu robnu vrijednost. To znači da novac ne može nastati ni iz čega, nego mora biti roba koja je već cijenjena zbog svojih prirodnih svojstava ili drugih funkcija. Plemeniti metali poput zlata i srebra postali su novac jer su već imali vrijednost u nakitu, ukrasima ili drugim funkcijama. Vrijednost novca dolazi iz tržišta, iz praktične razmjene i percepcije ljudi, a ne iz zakona ili državnih dekretâ.
Uloga države u nastanku novca
Menger ističe da država može kovati novac, regulirati težinu kovanica i izdavati papirni novac, ali ne može sama stvoriti novac iz ničega. Novac je proizvod ljudske razmjene i iskustva, a državne intervencije samo oblikuju već postojeće tržišne procese. To znači da i kad država pokuša nametnuti neku robu kao novac, uspjeh ovisi o tome koliko je ta roba prihvaćena od strane ljudi i koliko je praktična za trgovinu.
Povijesni razvoj novca
Menger koristi primjere iz povijesti kako bi ilustrirao prirodni razvoj novca. U ranim društvima ljudi su koristili stoku i životinje kao sredstvo razmjene jer su bile lako prodajne i trajne. U nekim kulturama koristile su se školjke i kamenčići zbog jednostavnosti i univerzalne prihvaćenosti. Kasnije su plemeniti metali poput zlata i srebra postali glavni oblik novca jer su trajni, lako mjerljivi i visoko cijenjeni. Odabir novca nije bio proizvoljan, nego racionalan i utemeljen na tržišnim svojstvima robe.
Zaključak
Mengerova knjiga jasno pokazuje da novac nije proizvod političke odluke nego rezultat prirodne evolucije trgovine. Barter sustav bio je nepraktičan i doveo je do potrebe za posredničkom robom koja je univerzalno prihvaćena. Najbolji kandidati za novac bili su oni proizvodi koji su lako prodajni, trajni i univerzalno cijenjeni. Plemeniti metali savršeno su zadovoljili te kriterije jer su već imali intrinzičnu vrijednost. Država može regulirati novac, ali njegova osnovna funkcija i vrijednost nastaju spontano iz trgovačkih odnosa. Novac je proizvod ljudske razmjene i iskustva, a ne dekret ili zakon, što ga čini prirodnim fenomenom tržišta.