Ludwig von Mises bio je austrijski ekonomista, filozof i jedan od najpoznatijih predstavnika Austrijske škole ekonomije. Bavio se temama kao što su novac, kredit, inflacija, tržište, država i ekonomske krize. Najpoznatiji je po tome što je branio ideju slobodnog tržišta i pokušavao objasniti kako novac i ekonomija funkcionišu bez državne kontrole.
Knjigu Teorija novca i kredita napisao je 1912. godine. To je jedno od njegovih najvažnijih ranih djela, u kojem objašnjava porijeklo novca, njegovu vrijednost, ulogu kredita i djelovanje bankarskog sistema.
Sažetak knjige Teorija novca i kredita – Ludwig von Mises
Mises u knjizi najprije pokušava objasniti šta je novac i kako nastaje. On ne polazi od toga da je novac proizvod državne odluke, nego od ideje da novac nastaje na tržištu, iz procesa razmjene. Ljudi u početku razmjenjuju robu za robu, ali kako je direktna razmjena ograničena, postepeno počinju prihvatati neku robu ne zato što im odmah treba za potrošnju, nego zato što znaju da će je kasnije lakše zamijeniti za nešto drugo. Tako, po Misesu, jedna roba postaje opšteprihvaćeno sredstvo razmjene, odnosno novac. Mises Institute sažima to upravo tako: Mises u knjizi pokazuje da novac ima porijeklo na tržištu i da mu je vrijednost povezana s njegovom upotrebom kao robe u razmjeni.
Zatim prelazi na pitanje vrijednosti novca, odnosno njegove kupovne moći. Njegova namjera je da pokaže da ni novac nije izuzetak od opšte ekonomske analize: i njegova vrijednost mora se objasniti kroz ponašanje pojedinaca, ponudu i tražnju, a ne kroz posebnu, odvojenu teoriju. Online Library of Liberty ističe da je ova knjiga upravo po tome važna jer je novčanu teoriju uvela u glavni tok ekonomske analize, dok Econlib navodi da je Mises proširio austrijsku teoriju granične korisnosti i na novac.
Mises posebno pokušava riješiti problem koji glasi: zašto ljudi danas prihvataju novac? Njegov odgovor je da ljudi prihvataju novac zato što očekuju da će i sutra imati kupovnu moć. Ali ta današnja očekivanja, po njegovom objašnjenju, oslanjaju se na jučerašnju kupovnu moć novca. Time on gradi poznatu ideju da se objašnjenje vrijednosti novca mora vratiti unazad, sve do tačke kada je predmet koji je postao novac imao vrijednost i kao obična roba. Online Library of Liberty taj Misesov pristup sažima kao “regresionu teoremu”, odnosno pokušaj da se subjektivna teorija vrijednosti primijeni i na kupovnu moć novca.
U tom dijelu knjige Mises odbacuje objašnjenje da novac vrijedi samo zato što država tako kaže. OLL navodi njegov stav da se vrijednost novca ne može objasniti samom naredbom vlasti, nego procjenama učesnika u razmjeni. Zato u knjizi polemiše protiv tzv. državne teorije novca i nastoji pokazati da zakonska naredba sama po sebi ne stvara kupovnu moć ako iza nje ne stoji tržišno prihvatanje.
Nakon toga Mises pravi razliku između samog novca i onoga što funkcioniše kao zamjena za novac. Tu dolazi do njegove analize bankarskog sistema, novčanih certifikata, novčanih supstituta i onoga što naziva fiducijarnim medijima. Econlib sažima njegovu poziciju tako da fiducijarni mediji, kao supstituti za novac, mogu zamijeniti novac u prometu i time smanjiti potražnju za novcem u užem smislu. Drugim riječima, Mises objašnjava da u modernoj ekonomiji ljudi ne koriste samo fizički novac, nego i potraživanja, bankovne bilanse i druge instrumente koji služe sličnoj svrsi.
Kod bankarstva Mises insistira na jednoj razlici koju smatra ključnom: treba odvojiti kredit koji nastaje iz stvarne štednje od kredita koji nastaje izdavanjem nepokrivenih bankarskih sredstava. Econlib u opisu njegovog poglavlja o bankarstvu kaže da Mises razlikuje dvije grane bankarskog poslovanja: pozajmljivanje tuđeg novca i davanje kredita putem izdavanja fiducijarnih medija, odnosno novčanica i salda koji nisu pokriveni novcem. Po njemu, te dvije stvari se u praksi često miješaju, ali ih u teoriji treba strogo razdvojiti da bi se razumjelo šta banke zaista rade.
Iz toga Mises razvija svoje objašnjenje kredita i kamate. U njegovom prikazu nije svaki kredit isti: jedan kredit samo prenosi postojeća sredstva od štediše prema zajmoprimcu, dok drugi nastaje širenjem bankarskih potraživanja koja nisu pokrivena stvarnim štednim fondom. Upravo taj drugi slučaj za njega postaje centralan, jer smatra da tada kamatna stopa može biti spuštena ispod nivoa koji odgovara stvarnim odnosima štednje i potrošnje. Econlib i sažeci Misesovog rada u OLL-u povezuju knjigu upravo s razjašnavanjem odnosa između novca, kamate, kreditne ekspanzije i poslovnog ciklusa.
Na toj osnovi Mises u knjizi izlaže početak svoje teorije poslovnog ciklusa. On piše da kreditna ekspanzija koju banke stvaraju izdavanjem nepokrivenih medija može privremeno izazvati privredni uspon. Ali taj uspon, po njegovom objašnjenju, nije rezultat stvarnog povećanja raspoloživog kapitala, nego monetarnog i kreditnog proširenja koje mijenja signale na tržištu. Econlib sažima njegov stav vrlo direktno: kreditna ekspanzija može najprije proizvesti boom, ali takav boom mora završiti u padu i depresiji, jer nije moguće zamijeniti nepostojeća kapitalna dobra fiat novcem i bankarskim kreditom.
U tom dijelu Mises ne govori samo o “previše novca” u opštem smislu, nego o tome da promjene u količini novca i kredita ne djeluju neutralno. Kada novi novac ili novi kredit uđu u ekonomiju, oni ne mijenjaju sve cijene odjednom i jednako, nego ulaze kroz određene kanale i prvo utiču na neke kupce, neka tržišta i neke investicije. Zato se, po njegovom prikazu, mijenja i struktura proizvodnje, a ne samo opšti nivo cijena. Econlibov sažetak njegovog pristupa kaže da je Mises razvio objašnjenje količinske teorije novca na osnovi subjektivne teorije vrijednosti i da je poslovne cikluse povezao s nekontrolisanim širenjem bankarskog kredita.
Mises se u knjizi dosta bavi i pitanjem kupovne moći novca. Njega zanima kako se određuje odnos između novca i drugih dobara, odnosno zašto se za određenu količinu novca može kupiti više ili manje robe. Tu nastoji pokazati da promjene u ponudi i tražnji za novcem mijenjaju njegovu kupovnu moć isto kao što tržišni odnosi mijenjaju cijene drugih dobara. Econlib taj dio sažima riječima da se promjene u kupovnoj moći novca moraju obrađivati prema istim principima koji važe i za druga tržišna kretanja, te da postoji veza između promjena u ponudi i tražnji za novcem i promjena njegove kupovne moći.
Još jedna važna nit knjige jeste razmatranje metalnog novca, papirnog novca i standarda pokrića. Mises razmatra različite oblike novca i monetarnih režima, ali mu je stalno važno da razlikuje novac koji ima robnu osnovu, zamjene za novac i sredstva koja funkcionišu kao novac bez punog pokrića. Mises Institute u opisu knjige navodi da ona uključuje i njegovu ranu skicu povratka potpuno pokrivenom zlatnom standardu i konkurentskom bankarstvu, dok sama knjiga, prema tom opisu, gradi argument za “zdrav novac” bez inflacije.
Kroz sve to Mises pokušava postići jednu širu stvar: da pokaže da se novac, kredit i bankarstvo ne mogu odvojiti od opšte ekonomske teorije. Novac nije za njega neka tehnička oblast koja stoji sa strane, nego dio iste logike tržišta, cijena, razmjene i individualnog odlučivanja. Zato se ova knjiga u više izvora opisuje kao djelo koje je novčanu teoriju spojilo s opštom ekonomskom analizom, umjesto da je tretira kao zasebnu i izolovanu temu.
Ako sve svedemo na samu sadržinu knjige, Mises u njoj piše da novac nastaje na tržištu iz indirektne razmjene; da se njegova vrijednost mora objasniti kroz subjektivnu vrijednost i kupovnu moć iz prethodnog perioda; da vrijednost novca ne dolazi naprosto iz državne naredbe; da bankarski kredit treba razlikovati od stvarne štednje; i da širenje nepokrivenog kredita mijenja kamate, investicije i na kraju vodi od booma prema krizi.