Murray N. Rothbard bio je jedan od najpoznatijih predstavnika austrijske ekonomske škole. Pisao je o ekonomiji, istoriji, političkoj filozofiji i teoriji prava, a posebno je poznat po tome što je austrijsku ekonomiju povezivao s idejom individualne slobode i kritikom državne kontrole nad novcem.Knjiga The Mystery of Banking prvi put je objavljena 1983. godine, a kasnije ju je ponovo objavio Mises Institute. Knjiga se bavi porijeklom novca, radom banaka, frakcionim rezervama, centralnim bankama i istorijom bankarstva, posebno u Engleskoj i SAD-u.
Bankarstvo nije misteriozno, nego je namjerno zakomplikovano
Rothbardova početna poenta je da običan čovjek često misli da su bankarstvo, centralne banke i monetarni sistem previše komplikovani da bi ih razumio. Po njemu, to odgovara bankama, državi i centralnim bankarima, jer što sistem izgleda misterioznije, ljudi ga manje preispituju.
On želi da pokaže da je osnova vrlo jednostavna neko kontroliše količinu novca i kredita u sistemu. Kada se ta količina širi, vrijednost novca pada, cijene rastu, ljudi teže štede, a ekonomski sistem postaje nestabilniji.
Drugim riječima, knjiga pokušava “skinuti maglu” sa bankarstva. Rothbard kaže nije problem što običan čovjek ne razumije novac; problem je što je sistem napravljen tako da izgleda kao da ga ne može razumjeti.
Novac ne nastaje od države, nego iz tržišta
Jedna od najvažnijih poenti knjige je da novac ne nastaje zato što država kaže: “Ovo je novac.”
Po Rothbardu, novac nastaje spontano, kroz tržišni proces. Ljudi prvo razmjenjuju robu direktno meso za žito, žito za obuću, alat za stoku. Ali barter ima veliki problem. Moraš pronaći osobu koja baš želi ono što ti imaš i istovremeno nudi ono što tebi treba.
Zato ljudi počinju tražiti robu koju je lakše dalje razmijeniti. Takva roba ima veću “prodajnost”. Vremenom se najprodajnije dobro izdvaja kao sredstvo razmjene. To je početak novca.
Zlato i srebro su se istorijski izdvojili jer su imali dobre monetarne osobine: rijetkost, trajnost, djeljivost, prepoznatljivost, prenosivost i teškoću proizvodnje. Zbog toga Rothbard novac vidi kao tržišnu instituciju, a ne kao državni izum.
Vrijednost novca zavisi od ponude i potražnje
Rothbard zatim objašnjava da se i na novac primjenjuje ista ekonomska logika kao i na druge stvari: ponuda i potražnja.
Ako se količina neke robe poveća, a potražnja ostane ista, vrijednost te robe pada. Isto važi i za novac. Ako se količina novca u sistemu poveća, a količina realnih dobara i usluga ne poraste jednako, kupovna moć novca pada.
Zato Rothbard inflaciju ne definiše prvenstveno kao “rast cijena”. Za njega je inflacija povećanje količine novca. Rast cijena je posljedica. Ovo je velika razlika.
Po njemu, kada ljudi kažu “cijene rastu”, oni često gledaju samo simptom. Pravi uzrok je to što novac gubi kupovnu moć jer ga ima sve više.
Inflacija nije neutralna
Vrlo važna Rothbardova poenta je da novi novac ne ulazi u ekonomiju ravnomjerno.
Kada se stvori novi novac, ne dobiju ga svi ljudi istovremeno. Prvo ga dobijaju oni koji su najbliži izvoru novog novca: država, banke, veliki finansijski sistemi, veliki dužnici i povezane institucije.
Ti prvi korisnici novog novca mogu kupovati robu, imovinu i usluge prije nego što cijene porastu. Kasnije, kada novac dođe do običnih ljudi, cijene su već više. To znači da inflacija preraspodjeljuje bogatstvo.
Drugim riječima, inflacija nije samo “svi imaju više novca, pa su cijene veće”. Ona pravi pobjednike i gubitnike. Oni koji su bliže štampaču novca dobijaju prednost, a oni koji žive od plate i štede u slabom novcu gube kupovnu moć.
Depozitno bankarstvo i kreditno bankarstvo nisu isto
Ovo je jedna od centralnih poenti knjige.
Rothbard pravi razliku između dvije stvari:
Depozitno bankarstvo znači da banka samo čuva tvoj novac. Ti daješ novac banci na čuvanje i imaš pravo da ga podigneš kad god želiš. U tom slučaju banka ne bi smjela taj novac pozajmiti nekom drugom, jer on nije njen.
Kreditno bankarstvo znači da ti svjesno pozajmljuješ svoj novac banci na određeni rok. Na primjer, kažeš: “Evo ti moj novac na godinu dana, a ti mi plati kamatu.” Tada banka ima pravo da taj novac dalje plasira, jer si ti pristao da ga ne možeš koristiti dok traje ugovor.
Problem, po Rothbardu, nastaje kada banka pomiješa ove dvije funkcije. Ona klijentu kaže: “Tvoj novac je uvijek dostupan”, ali ga istovremeno pozajmljuje drugima.
Tu Rothbard vidi osnovnu prevaru ili barem osnovnu nestabilnost modernog bankarstva.
Frakcione rezerve stvaraju novac iz kredita
Frakciono bankarstvo znači da banka ne drži 100% depozita u rezervi. Drži samo dio, a ostatak plasira kao kredit.
Na primjer, ako ljudi deponuju 1.000.000 eura, banka ne drži svih 1.000.000 eura spremno za isplatu. Ona zadrži dio, a ostatak pozajmi. Problem je što deponenti i dalje misle da imaju svoj novac dostupan, dok istovremeno dužnici koriste novac koji je banka pozajmila.
Tako nastaje situacija gdje više ljudi ima pravo na istu osnovu novca. Po Rothbardu, to stvara novu kupovnu moć bez stvarne štednje.
U zdravom sistemu, kredit bi trebalo da dolazi iz štednje. Neko se odrekne potrošnje danas da bi neko drugi mogao investirati. Ali kod frakcionih rezervi, kredit se može širiti i bez stvarne prethodne štednje.
Zato Rothbard smatra da frakcione rezerve nisu samo tehničko pitanje, nego srce problema modernog bankarstva.
Kreditna ekspanzija šalje lažne signale tržištu
Kada banke stvaraju novi kredit, kamatne stope mogu pasti ispod nivoa na kojem bi bile u slobodnom tržištu.
Za Rothbarda, kamatna stopa nije samo “cijena kredita”. Ona je signal. Govori koliko ljudi štede, koliko kapitala postoji i koliko su ljudi spremni odgoditi potrošnju za budućnost.
Ako ljudi mnogo štede, onda ima više kapitala za investicije i kamatne stope prirodno padaju. To je zdrav signal.
Ali ako kamate padnu zato što su banke i centralna banka stvorile novi kredit, onda preduzetnici dobijaju pogrešnu poruku. Misle da postoji više realne štednje nego što stvarno postoji. Počinju projekte koji izgledaju profitabilno samo zato što je kredit vještački jeftin.
To vodi do pogrešnih investicija.
Ekonomski bum nije uvijek znak zdravlja
Rothbard kaže da period ekonomskog buma često izgleda pozitivno. Ljudi se zadužuju, firme investiraju, cijene imovine rastu, berza raste, nekretnine rastu, optimizam raste.
Ali ako je taj bum zasnovan na vještačkom širenju kredita, onda nije održiv.
Problem je što realni resursi nisu porasli samo zato što je porastao kredit. Nema više radne snage, materijala, energije i stvarne štednje samo zato što su banke stvorile više novca i kredita.
Zato se u jednom trenutku pokaže da mnogi projekti ne mogu biti završeni ili nisu profitabilni. Tada dolazi kriza, pad, bankroti i recesija.
Rothbardova poenta je: kriza nije slučajna. Ona je posljedica prethodnog lažnog buma.
Recesija je bolna, ali je proces čišćenja
Za Rothbarda, recesija nije samo “loš događaj” koji treba po svaku cijenu spriječiti. Ona je bolan, ali potreban proces korekcije.
Tokom buma, kapital je otišao u pogrešne projekte. Ljudi su investirali na osnovu lažnih signala. Recesija otkriva koje investicije nisu održive.
Država i centralna banka često pokušavaju da spriječe recesiju novim kreditom, nižim kamatama i novom monetarnom ekspanzijom. Rothbard smatra da to samo produžava problem. Umjesto da se greške očiste, sistem pokušava da ih prikrije novim novcem.
Po njemu, to vodi u još veće cikluse: veći bum, pa veća kriza.
Centralna banka štiti bankarski sistem
Rothbard smatra da centralna banka nije neutralni čuvar stabilnosti, nego institucija koja štiti frakcioni bankarski sistem.
Bez centralne banke, banke bi bile ograničene. Ako bi neka banka izdala previše kredita i potvrda bez pokrića, druge banke i klijenti mogli bi tražiti isplatu u stvarnom novcu. Ta banka bi brzo došla u problem.
Ali centralna banka mijenja igru. Ona može bankama pružiti likvidnost, pomoći im u krizi i djelovati kao “zajmodavac posljednje instance”.
To znači da banke mogu preuzimati veći rizik, jer znaju da postoji institucija koja može pomoći kada sistem zapne.
Rothbardova poenta je da centralna banka ne uklanja nestabilnost, nego omogućava bankarskom sistemu da se širi više nego što bi mogao na slobodnom tržištu.
Država želi kontrolu nad novcem
Jedna od dubljih poenti knjige jeste da država ima snažan interes da kontroliše novac.
Zašto?
Zato što kontrola nad novcem omogućava državi da finansira potrošnju bez direktnog oporezivanja. Ako država poveća poreze, ljudi odmah osjete teret i bune se. Ali ako se država zadužuje, monetizuje dug ili koristi inflaciju, trošak je manje vidljiv.
Ljudi ne vide odmah da su “oporezovani”. Samo kasnije primijete da za isti novac mogu kupiti manje.
Zato Rothbard inflaciju vidi kao skriveni porez. Nije direktno uzet novac iz džepa, ali je smanjena kupovna moć novca koji ljudi već imaju.
Centralno bankarstvo je politički projekat
Rothbard ne gleda centralne banke samo kao ekonomske institucije. On ih vidi kao političke institucije.
Po njemu, centralne banke nastaju zato što državi i velikim bankama odgovara takav sistem. Država dobija lakši način finansiranja, a banke dobijaju zaštitnika i privilegovan položaj.
Zato Rothbard ne vjeruje u priču da centralne banke postoje samo da bi “stabilizovale ekonomiju”. On smatra da one često proizvode upravo onu nestabilnost koju tvrde da rješavaju.
Kritika Federalnih rezervi
Kod Federalnih rezervi Rothbardova kritika je posebno oštra.
On tvrdi da Fed nije riješio problem bankarskih panika, inflacije i ekonomskih ciklusa, nego ih je učinio većim i sistemskijim. Prije centralne banke, problem je mogao biti ograničen na određene banke ili regije. Sa centralnom bankom, čitav sistem se kreće zajedno.
Ako Fed spusti kamate i proširi kredit, cijela ekonomija dobija isti pogrešan signal. Zato baloni mogu biti veći. A kada dođe kriza, posljedice su šire.
Po Rothbardu, Fed služi kao centralni mehanizam za inflaciju, finansiranje države i spašavanje bankarskog sistema.
Zlato kao tržišni novac
Rothbard ne brani zlato zato što je “sjajno” ili zato što ima neku mističnu vrijednost. On ga brani zato što je istorijski bilo tržišno izabrano kao novac.
Zlato ima visoku stock-to-flow osobinu: postojeća količina zlata je velika u odnosu na novu godišnju proizvodnju. To znači da se njegova ponuda ne može lako i brzo povećati.
Za Rothbarda je to ključno. Dobar novac mora biti težak za proizvodnju. Ako se novac lako proizvodi, oni koji ga proizvode imaju prednost nad onima koji ga zarađuju radom.
Zato on podržava zlatni standard kao ograničenje državi i bankama.
Zdrav novac ograničava vlast
Rothbardova ideja zdravog novca nije samo ekonomska. Ona je i politička.
Ako država ne može lako stvarati novac, onda mora otvorenije finansirati svoje troškove. Mora povećati poreze ili se zadužiti na tržištu. To znači da građani jasnije vide cijenu državne potrošnje.
Ali ako država ima kontrolu nad novcem, može finansirati ratove, birokratiju, deficite i spašavanja banaka kroz inflaciju.
Zato Rothbard zdrav novac vidi kao ograničenje političke moći.
Fiat novac omogućava moralni hazard
Moralni hazard znači da neko preuzima veći rizik jer zna da neće snositi sve posljedice.
Rothbard smatra da moderni bankarski sistem stvara moralni hazard. Banke mogu širiti kredit i preuzimati rizike, a kada dođe kriza, centralna banka i država često uskaču da “spase sistem”.
Dobici su privatni, a gubici se socijalizuju kroz inflaciju, javni dug ili poreske obveznike.
To je jedna od njegovih najvažnijih kritika: sistem nagrađuje širenje rizika, a kažnjava obične ljude kroz pad kupovne moći.
Problem nije samo u lošim ljudima, nego u lošem sistemu
Rothbard ne kaže samo da su pojedini bankari ili političari loši. Njegova dublja poenta je da sistem sam proizvodi loše podsticaje.
Ako banke mogu stvarati kredit kroz frakcione rezerve, ako centralna banka može spašavati sistem, ako država može finansirati potrošnju inflacijom, onda će se ti alati koristiti.
Zato on ne traži samo “bolje ljude” u centralnoj banci. On želi promjenu samog monetarnog sistema.
Veza s Bitcoinom
Rothbard nije pisao o Bitcoinu, jer Bitcoin tada još nije postojao. Ipak, njegova knjiga je jako korisna za razumijevanje Bitcoina, jer objašnjava problem novca, banaka, inflacije i centralnog bankarstva.
Najkraće rečeno
Rothbardove glavne poente su:
Novac nastaje iz tržišta, ne iz države.
Inflacija je povećanje količine novca, a rast cijena je posljedica.
Frakcione rezerve omogućavaju bankama da stvaraju kredit bez stvarne štednje.
Kreditna ekspanzija vještački snižava kamate i stvara pogrešne investicije.
Ekonomski bum zasnovan na novom kreditu završava krizom.
Centralna banka ne rješava problem, nego štiti i širi frakcioni sistem.
Država želi kontrolu nad novcem jer joj to omogućava lakše finansiranje potrošnje.
Zdrav novac ograničava državu, banke i inflaciju.
Zato je pitanje novca mnogo dublje od pitanja cijena radi se o tome ko ima moć da stvara novac i ko plaća cijenu tog sistema.