Murray Rothbard bio je američki ekonomista, historičar ekonomskih ideja i jedan od najpoznatijih predstavnika Austrijske škole ekonomije. Bio je važna figura u američkom libertarijanskom pokretu, a u svojim djelima najviše je pisao o novcu, bankarstvu, državi i slobodnom tržištu. Knjiga Šta je država uradila našem novcu? prvi put je objavljena 1963. godine, a u izdanju Mises instituta organizovana je u tri cjeline: Money in a Free Society, Government Meddling with Money i The Monetary Breakdown of the West.
Rothbard na početku objašnjava kako novac nastaje. On kreće od razmjene, zatim od bartera, i piše da je direktna razmjena ograničena jer ljudi često nemaju ono što drugoj strani baš treba u istom trenutku. Zato, po njegovom prikazu, nastaje indirektna razmjena: čovjek prvo prima neku robu koja je lakše utrživa, pa je tek onda koristi da dođe do onoga što zaista želi. U knjizi kaže da upravo taj prelazak na indirektnu razmjenu omogućava širenje složenije ekonomije.
Iz toga prelazi na ideju da novac nije nešto što nastaje političkom naredbom, nego nešto što se razvija na tržištu. U prvom dijelu knjige Rothbard piše o koristi novca, novčanoj jedinici, obliku novca i čak o privatnom kovanju novca, što pokazuje da zamišlja monetarni poredak i bez državnog monopola nad kovanjem. Sam raspored poglavlja pokazuje da mu je cilj prvo objasniti kako bi novac izgledao u slobodnom društvu prije nego što pređe na državnu intervenciju.
Zatim se bavi pitanjem koliko novca je „potrebno“ društvu. Rothbard piše da ne postoji neka posebna, unaprijed određena „ispravna“ količina novca koju država mora odrediti. U poglavlju „The Proper Supply of Money“ objašnjava da se cijena novca, kao i cijena drugih dobara, određuje kroz ponudu i tražnju, odnosno kroz njegovu kupovnu moć. On dalje tvrdi da povećanje količine novca ne čini društvo bogatijim u smislu stvarnih dobara, nego prvenstveno utiče na kupovnu moć novčane jedinice i na nivo cijena. Zato zaključuje da količinu novca ne treba posebno „namještati“, nego je prepustiti tržištu.
Poslije toga razmatra temu gomilanja novca („hoarding“) i stabilizacije nivoa cijena. Rothbard piše da se često tvrdi kako je problem ako ljudi zadržavaju više novca kod sebe ili ako cijene nisu „stabilne“, ali on pokušava pokazati da promjene u tražnji za novcem mogu biti riješene kroz promjene cijena, bez potrebe da država upravlja novcem. U poglavlju „Stabilize the Price Level?“ on opisuje stav svojih protivnika, koji žele da država stabilizuje kupovnu moć novca, a zatim razvija svoj odgovor unutar tog okvira.
Rothbard se zatim bavi čuvanjem novca i novčanim potvrdama. U poglavlju „Money Warehouses“ piše da bi se na tržištu mogli razviti skladištari novca, odnosno institucije koje čuvaju robni novac i izdaju potvrde na njega. Te potvrde, po njegovom objašnjenju, mogu postepeno početi da funkcionišu kao supstituti za novac, tako da se u prometu sve manje prenosi sam metal, a sve više papiri ili potraživanja na taj metal.
Drugi veliki dio knjige prelazi na ono što Rothbard naziva državnim miješanjem u novac. Već sam sadržaj tog dijela pokazuje tok njegove argumentacije: govori o državnom prihodu, ekonomskim efektima inflacije, prisilnom monopolu kovnice, kvarenju novca, Greshamovom zakonu, zakonskom sredstvu plaćanja, dopuštanju bankama da obustave isplatu, te o centralnom bankarstvu i njegovoj ulozi u usmjeravanju inflacije.
U tom dijelu Rothbard piše da država ne utiče na novac samo porezima i budžetom, nego i kroz inflaciju. Po njegovom prikazu, inflacija nije neutralna tehnička mjera, nego način na koji se mijenjaju odnosi u ekonomiji preko širenja novca i kredita. Zato odmah nakon poglavlja o državnom prihodu dolazi poglavlje o ekonomskim efektima inflacije, čime povezuje finansiranje države i monetarne promjene.
Velik dio pažnje daje monopolu kovanja i kvarenju novca. Rothbard objašnjava da država, kada preuzme kontrolu nad kovnicom i novčanom jedinicom, dobija moć da mijenja sam novac, njegov sadržaj ili pravila po kojima se koristi. Tu uvodi i temu Greshamovog zakona, odnosno odnosa između „boljeg“ i „lošijeg“ novca kada država zakonski nameće njihovu razmjenu po određenim pravilima.
Posebno mjesto u knjizi ima zakonsko sredstvo plaćanja. Rothbard piše da takvi zakoni određuju šta se mora prihvatiti kao „novac“ pri otplati dugova. On navodi da, kada država proglasi i slabiji ili precijenjeni oblik novca zakonskim sredstvom plaćanja uz originalni novac, time otvara prostor da se primijeni Greshamov zakon. U istom odlomku piše i da takvi zakoni utiču na odnose između dužnika i povjerilaca, jer mijenjaju u čemu se dug smije vratiti.
Nakon toga prelazi na banke i centralnu banku. Rothbard piše da centralna banka mijenja dotadašnje granice koje su postojale za širenje bankarskog kredita. U poglavljima o centralnom bankarstvu objašnjava da centralna banka utiče na privatne banke preko njihovih rezervi, i da na taj način pomaže koordinisano širenje kredita i inflacije. Zatim u poglavlju „Going Off the Gold Standard“ piše da, kada se prekine otkup u zlatu, papirni novac postaje fiat standard, a monetarni sistem dolazi direktnije pod kontrolu države.
Treći dio knjige je istorijski pregled onoga što Rothbard naziva monetarnim slomom Zapada. Tu piše da se istorija svjetskog monetarnog poretka u dvadesetom vijeku može podijeliti na devet faza, a prvu fazu naziva klasičnim zlatnim standardom 1815–1914. Nakon toga prati njegovo razaranje kroz ratove, suspenziju konvertibilnosti, devalvacije, valutne blokove, kontrole i prelazak na fiat valute.
U odlomcima o periodu nakon Prvog svjetskog rata Rothbard piše da se klasični zlatni standard raspao zato što su vladama bile povjerene monetarne poluge, pa su u ratu napustile zlatno pokriće. Zatim opisuje faze u kojima nastaju gold-exchange standard, dalje inflacije, nakupljanje neravnoteža, a potom i period fluktuirajućih fiat valuta, konkurentskih devalvacija i valutnog haosa.
Ako se sve svede na samu sadržinu knjige, Rothbard u njoj piše da novac nastaje iz tržišne razmjene; da u slobodnom društvu može postojati kao robni novac i kroz privatne aranžmane; da se njegova kupovna moć mijenja po zakonima ponude i tražnje; da država ulazi u monetarnu sferu kroz monopol, legal tender, kvarenje novca, bankarske privilegije i centralnu banku; i da moderna monetarna istorija predstavlja niz koraka udaljavanja od robnog novca prema papirnom i fiat sistemu.