The Price of Tomorrow objavljena 2020. godine. Osnovna teza knjige je da je tehnologija prirodno deflatorna: ona smanjuje troškove, povećava efikasnost i omogućava da se sve više proizvodi sa sve manje rada. Problem, prema Boothu, nastaje zato što je današnji ekonomski sistem izgrađen na suprotnoj pretpostavci — na inflaciji, dugu i stalnom rastu cijena.
Glavna ideja knjige
Booth polazi od tvrdnje da živimo u vremenu u kojem tehnologija napreduje brže nego što društvo, politika i ekonomija mogu razumjeti. Digitalne tehnologije, softver, automatizacija, umjetna inteligencija, robotika i mrežni efekti omogućavaju da se proizvodi i usluge stvaraju sve jeftinije.
U zdravom sistemu, taj napredak bi trebalo da znači da mnoge stvari vremenom postaju jeftinije. Ljudi bi trebalo da rade manje, imaju više slobodnog vremena i uživaju u većem obilju. Ako tehnologija omogućava da se ista količina robe proizvede sa manje rada i manje resursa, prirodan rezultat bi trebalo da bude pad cijena.
Međutim, današnji finansijski sistem ne dopušta da se taj deflatorni efekat jasno vidi. Sistem je zasnovan na inflaciji, dugu, kreditima i stalnom monetarnom širenju. Zato Booth tvrdi da postoji dubok sukob između dvije sile:
Tehnologija gura cijene prema dolje.
Monetarni sistem gura cijene prema gore.
Upravo taj sukob je srž knjige.
Deflatorna tehnologija
Booth objašnjava da je tehnologija po svojoj prirodi deflatorna zato što uklanja neefikasnost. Svaki tehnološki napredak omogućava da nešto uradimo brže, jeftinije ili sa manje ljudskog rada.
Primjer se može vidjeti u računarima, mobilnim telefonima, internetu, softveru i komunikaciji. Ono što je nekada zahtijevalo skupe mašine, kancelarije, radnike i infrastrukturu, danas često može uraditi jedna aplikacija. Informacije koje su nekada bile skupe i teško dostupne danas su gotovo besplatne.
Booth tu ide dalje i kaže da se isti princip širi na sve veći dio ekonomije. Tehnologija ne mijenja samo jednu industriju, nego postepeno mijenja način na koji društvo proizvodi, komunicira, uči, liječi se, putuje i posluje.
Zbog toga on smatra da je deflacija, ako dolazi iz produktivnosti, zapravo dobra. Ona znači da čovjek može dobiti više za manje. U takvom svijetu pad cijena nije znak propasti, nego znak napretka.
Zašto se sistem boji deflacije
Iako tehnologija prirodno donosi niže cijene, savremena ekonomija deflaciju uglavnom predstavlja kao opasnost. U klasičnom ekonomskom narativu, deflacija znači da ljudi odgađaju potrošnju, kompanije zarađuju manje, plate padaju, dugovi postaju teži za vraćanje i ekonomija ulazi u krizu.
Booth ne negira da deflacija može biti opasna u sistemu koji je prezadužen. Ali pravi važnu razliku između dvije vrste deflacije.
Prva je deflacija iz kolapsa. Ona nastaje kada se ekonomija urušava, kada ljudi gube posao, kada potražnja nestaje i kada kompanije propadaju.
Druga je deflacija iz produktivnosti. Ona nastaje kada tehnologija omogućava da se proizvodi više uz manje troškova. Booth smatra da je ova druga vrsta deflacije pozitivna, jer donosi obilje.
Problem je u tome što današnji sistem ne može lako podnijeti ni jednu ni drugu deflaciju, jer je izgrađen na dugu. Ako cijene i prihodi padaju, dugovi ostaju nominalno isti. To znači da ih je teže vraćati. Zato centralne banke pokušavaju održavati inflaciju.
Inflatorno štampanje novca
Booth tvrdi da centralne banke i vlade pokušavaju održati sistem vještačkom inflacijom. U savremenom monetarnom sistemu, inflacija se često predstavlja kao normalna i poželjna. Cilj od oko 2% inflacije često se prikazuje kao znak stabilne ekonomije.
Ali Booth postavlja suprotno pitanje: ako tehnologija stalno povećava produktivnost i smanjuje troškove, zašto bi cijene morale stalno rasti?
Prema njegovom pogledu, inflacija nije prirodan rezultat napretka, nego posljedica monetarnog sistema koji mora stalno širiti količinu novca i kredita. Da bi se održao privid rasta, sistem mora stvarati novi novac, novi dug i novu potrošnju.
Tu nastaje ono što se može nazvati fiat pokretna traka. Običan čovjek mora stalno raditi više, zarađivati više i ulagati više samo da bi ostao na istom mjestu. Njegova plata možda nominalno raste, ali kupovna moć novca vremenom slabi.
Zato Booth smatra da mnogi ljudi imaju osjećaj da trče, ali ne napreduju. Oni rade, štede, plaćaju poreze i otplaćuju kredite, ali im život ne postaje lakši, jer novac u kojem mjere svoj rad stalno gubi vrijednost.
Dug kao centralni problem
Veliki dio knjige bavi se dugom. Booth tvrdi da je današnja ekonomija zavisna od stalnog širenja kredita. Države, kompanije i pojedinci funkcionišu u sistemu gdje se stari dug često održava novim dugom.
Takav sistem mora stalno rasti. Ako rast uspori, dug postaje problem. Ako dug postane problem, centralne banke spuštaju kamate, povećavaju likvidnost i pomažu sistemu da nastavi dalje. Time se kriza odgađa, ali se osnovni problem povećava.
Boothov argument može se svesti na ovaj krug:
više duga → potreba za više novca → inflacija → rast cijena imovine → veća nejednakost → još veća zavisnost od novog duga.
Po njemu, sistem ne može lako izaći iz tog kruga, jer je dug postao prevelik. Ako se prestane sa štampanjem novca i monetarnim intervencijama, sistem rizikuje ozbiljnu krizu. Ako se nastavi sa štampanjem novca, valuta gubi vrijednost, a nejednakost raste.
Zato Booth smatra da se problem ne može riješiti samo boljom politikom, boljim političarima ili manjim korekcijama. Problem je dublji: nalazi se u samoj strukturi monetarnog sistema.
Inflacija kao skriveni porez
Jedna od važnih poruka knjige jeste da inflacija ne pogađa sve ljude jednako. Kada se stvara novi novac, on ne dolazi svima u isto vrijeme i na isti način.
Prvi do novog novca najčešće dolaze banke, država, velike kompanije, investicioni fondovi i ljudi koji su najbliži finansijskom sistemu. Oni mogu kupovati imovinu prije nego što se rast cijena proširi kroz cijelu ekonomiju.
Obični ljudi novi novac osjećaju kasnije, najčešće kroz veće cijene hrane, stanovanja, energije, kredita i svakodnevnih troškova. Zbog toga inflacija djeluje kao skriveni porez. Ona ne uzima novac direktno sa računa, ali smanjuje njegovu kupovnu moć.
Booth povezuje ovaj proces s rastom nejednakosti. Ljudi koji posjeduju imovinu, poput nekretnina, akcija i kompanija, često profitiraju od monetarnog širenja jer cijene njihove imovine rastu. Ljudi koji zavise od plate i štednje u valuti gube kupovnu moć.
Zato srednja klasa slabi, dok oni najbliži izvoru novog novca postaju još bogatiji.
Cantillonov efekat i prednost velikih igrača
Ovdje se uklapa i ideja poznata kao Cantillonov efekat. To je koncept prema kojem novi novac ne utiče na sve učesnike ekonomije jednako. Oni koji ga dobiju prvi imaju prednost, jer mogu kupovati robu, usluge i imovinu prije nego što cijene porastu.
U savremenom sistemu, tu prednost imaju veliki institucionalni igrači: banke, finansijske institucije, država, velike korporacije i investitori povezani s kreditnim sistemom.
Običan čovjek najčešće dolazi na kraj tog lanca. On ne dobija prvi pristup jeftinom kapitalu. On vidi posljedice kasnije, kroz skuplji život, skuplje nekretnine i slabiju kupovnu moć.
Boothova poenta nije samo da su neki ljudi bogatiji od drugih, nego da sam sistem ima ugrađenu asimetriju. Oni koji su bliže izvoru novca imaju sistemsku prednost nad onima koji žive od plate.
Mentalni modeli: zašto ljudi teško vide problem
Jedan od najvažnijih dodatnih dijelova za razumijevanje knjige jeste pitanje mentalnih modela. Booth smatra da ljudi ne gledaju svijet direktno, nego kroz obrasce razmišljanja koje su usvojili kroz obrazovanje, medije, porodicu, posao i društvo.
Ti mentalni modeli funkcionišu kao neka vrsta operativnog sistema. Ako je čovjek cijeli život učio da je inflacija normalna, da je deflacija opasna i da ekonomija mora stalno rasti kroz potrošnju i kredit, teško mu je zamisliti drugačiji sistem.
Zato mnogi ljudi ne vide problem u samom novcu. Kada im život postaje skuplji, oni krive političare, ratove, krize, korporacije, poreze ili pohlepu. Sve to može imati uticaj, ali Booth želi pokazati da ispod tih pojedinačnih problema postoji dublji monetarni problem.
Priznati taj problem psihološki je teško. To znači priznati da je sistem u kojem si radio, štedio, dizao kredite, plaćao poreze i planirao budućnost možda izgrađen na pogrešnim pretpostavkama.
Zato je mnogima lakše prihvatiti objašnjenje da je kriza privremena, da će se sistem popraviti ili da je potrebno samo izabrati bolje političare. Booth smatra da je to nedovoljno, jer se ne dira osnovni mehanizam: dug, inflacija i monetarno širenje.
Efekat “ribe u akvarijumu”
Ovu ideju možemo objasniti slikom ribe u akvarijumu. Ako ribu pitaš kakva je voda, ona vjerovatno neće razumjeti pitanje, jer je voda jedini svijet koji poznaje.
Slično tome, ljudi rođeni u fiat sistemu teško mogu zamisliti svijet u kojem novac ne mora stalno gubiti vrijednost. Za njih je normalno da cijene rastu, da plate moraju rasti, da kuće postaju skuplje, da se dugovi stalno refinansiraju i da centralne banke “spašavaju” ekonomiju.
Boothova knjiga pokušava čitaoca izvući iz tog akvarijuma. Ona ga tjera da postavi pitanje: šta ako inflacija nije prirodan zakon ekonomije, nego posljedica sistema novca koji se stalno širi?
To je jedna od najvažnijih psiholoških poenti knjige. Problem nije samo u ekonomiji, nego i u načinu na koji ljudi razumiju ekonomiju.
Uloga medija, politike i institucija
Booth takođe pokazuje da postojeći sistem ima snažnu institucionalnu podršku. Vlade, centralne banke, finansijske institucije i mediji često održavaju narativ da je inflacija potrebna, da je deflacija opasna i da se ekonomija mora spašavati novim novcem i novim dugom.
Poruke poput “moramo spasiti banke da bismo spasili radna mjesta” ili “ako ne intervenišemo, ekonomija će se srušiti” djeluju uvjerljivo jer se oslanjaju na strah. Običan čovjek se plaši gubitka posla, penzije, štednje i sigurnosti. Zato često podržava mjere koje kratkoročno izgledaju kao zaštita, iako dugoročno povećavaju isti problem.
Booth ne mora nužno tvrditi da svi akteri djeluju zlonamjerno. Njegova poenta je suptilnija: institucije su zarobljene u sistemu koji moraju održavati. Ako centralna banka prestane širiti novac, sistem može ući u krizu. Ako nastavi širiti novac, kriza se odgađa, ali cijena se plaća kroz inflaciju, dug i nejednakost.
Zato se sistem stalno “spašava”, ali nikada stvarno ne ozdravlja.
Automatizacija i budućnost rada
Knjiga posebno naglašava da tehnologija mijenja prirodu rada. Automatizacija, softver i umjetna inteligencija mogu zamijeniti veliki broj poslova ili smanjiti potrebu za ljudskim radom.
To ne znači da je tehnologija loša. Naprotiv, Booth smatra da tehnologija može osloboditi čovjeka od nepotrebnog rada i stvoriti svijet obilja. Ali problem je što današnji sistem nije napravljen za takav svijet.
Ako ekonomija zavisi od plata, potrošnje i zaposlenosti, šta se dešava kada tehnologija omogućava da se sve više proizvodi sa sve manje radnika?
U starom modelu, čovjek mora prodavati svoje vrijeme da bi preživio. U novom tehnološkom svijetu, sve više vrijednosti može se stvarati bez proporcionalnog povećanja ljudskog rada. To otvara veliko pitanje: kako organizovati društvo u kojem produktivnost raste, ali potreba za tradicionalnim radom opada?
Booth smatra da će, ako se monetarni sistem ne promijeni, automatizacija povećati nejednakost. Vlasnici kapitala i tehnologije postaće bogatiji, dok će radnici osjećati sve veću nesigurnost.
Zašto obični ljudi ostaju zarobljeni
Boothova analiza može se proširiti na pitanje zašto ljudi nastavljaju igrati igru koja im dugoročno šteti.
Prvi razlog je strah. Ljudi zavise od sistema za platu, kredit, penziju, zdravstveno osiguranje i svakodnevni život. Čak i ako osjećaju da nešto nije u redu, boje se izlaska iz poznatog okvira.
Drugi razlog je navika. Ako je neko cijeli život učio da je inflacija normalna, teško mu je prihvatiti da bi pad cijena mogao biti pozitivan.
Treći razlog je nedostatak alternative. Ljudi često ne mogu zamisliti drugačiji monetarni sistem. Za njih je postojeći sistem jedina realnost.
Četvrti razlog je psihološka cijena priznanja greške. Prihvatiti da si decenijama štedio u novcu koji se stalno razvodnjava, dizao kredite u sistemu koji zavisi od duga i vjerovao institucijama koje održavaju taj sistem, za mnoge je previše bolno.
Zato ljudi često radije prihvataju površinska objašnjenja nego da preispitaju temelj.
Društvene posljedice: polarizacija i nepovjerenje
Booth upozorava da ekonomski sistem zasnovan na dugu i inflaciji ne stvara samo finansijske probleme. On stvara i društvene posljedice.
Kada ljudi osjećaju da rade sve više, a žive sve teže, gube povjerenje u institucije. Kada vide da cijene imovine rastu, a njihove plate ne prate taj rast, osjećaju da je sistem namješten. Kada mladi ljudi ne mogu kupiti kuću, a starije generacije su imovinu stekle u drugačijim uslovima, nastaje generacijski sukob.
Booth smatra da se politička polarizacija često pogrešno tumači. Ljudi se svađaju oko simptoma, ali ne vide osnovni uzrok. Taj uzrok je, prema njemu, sistem koji povećava nejednakost kroz dug, inflaciju i monetarne intervencije.
Zato se društvo sve više dijeli. Jedni traže više državne intervencije. Drugi traže manje države. Jedni krive kapitalizam. Drugi krive socijalizam. Ali Booth smatra da se bez razumijevanja novca ne može razumjeti ni pravi izvor problema.
Kritika ekonomskog mjerenja
Booth takođe kritikuje način na koji mjerimo ekonomski uspjeh. Moderni sistem je opsjednut rastom BDP-a, potrošnjom i nominalnim rastom.
Ali ako tehnologija učini neku uslugu besplatnom ili mnogo jeftinijom, to može smanjiti mjerenu ekonomsku aktivnost, iako je stvarni život ljudi bolji. Na primjer, ako aplikacija zamijeni skupu uslugu, potrošač je dobio vrijednost, ali tradicionalna statistika možda ne prikazuje puni benefit.
To znači da su mnogi naši ekonomski pokazatelji napravljeni za svijet oskudice, a ne za svijet tehnološkog obilja.
Booth smatra da društvo mora promijeniti način na koji razumije rast. Pravi napredak nije nužno u tome da sve nominalno postaje skuplje i da se više troši. Pravi napredak je u tome da ljudi dobijaju više vrijednosti uz manje troškova.
Zašto se sistem ne može lako popraviti iznutra
Jedna od najtežih poruka knjige jeste da se postojeći sistem ne može jednostavno popraviti malim korekcijama. Razlog je matematički: dug je prevelik, a sistem zavisi od njegovog stalnog širenja.
Ako se pusti da deflacija prirodno djeluje, mnogi dugovi postaju neodrživi. Ako se dugovi pokušaju spasiti štampanjem novca, valuta se razvodnjava. Ako se kamate podignu, mnogi dužnici ne mogu servisirati obaveze. Ako se kamate drže nisko, kapital se pogrešno raspoređuje i baloni imovine rastu.
Zato Booth smatra da se sistem nalazi u zamci. Svaki izlaz ima cijenu. Ali odgađanje problema samo povećava konačnu cijenu.
To je ono što knjigu čini ozbiljnom: ona ne nudi jednostavnu političku parolu, nego pokazuje da je problem strukturni.
Mogući izlaz: prihvatanje deflacije
Boothov osnovni prijedlog nije da se borimo protiv deflacije, nego da je razumijemo i prihvatimo kada dolazi iz tehnologije.
Ako tehnologija omogućava da hrana, energija, transport, komunikacija, obrazovanje i druge usluge postaju jeftinije, društvo ne bi trebalo to posmatrati kao prijetnju. To bi trebalo posmatrati kao priliku.
U svijetu koji prihvata produktivnu deflaciju, ljudi bi mogli živjeti bolje, raditi manje i imati više slobode. Ali za to je potreban monetarni sistem koji ne zavisi od stalne inflacije i širenja duga.
Boothova šira poruka je da budućnost može biti obilna, ali samo ako ekonomski sistem prestane ratovati protiv tehnološkog napretka.
Digitalna oskudica i novi monetarni okvir
U dodatnom tumačenju Boothovih ideja, izlaz se može povezati s konceptom digitalne oskudice. Ako je problem u tome što se novac može širiti bez jasnog ograničenja, onda alternativa mora biti sistem u kojem novac nije lako proizvoljno stvarati.
Tu se često spominje Bitcoin, posebno u kasnijim Boothovim javnim nastupima i interpretacijama njegove knjige. Ipak, neutralno rečeno, knjiga se ne mora čitati samo kao Bitcoin knjiga. Ona je prije svega knjiga o tehnologiji, deflaciji, dugu i neodrživosti inflatornog sistema.
Međutim, logika knjige prirodno vodi prema pitanju: kakav monetarni sistem može postojati u svijetu u kojem tehnologija stalno smanjuje troškove?
Odgovor koji se uklapa u Boothovu tezu jeste sistem zasnovan na ograničenoj ponudi, transparentnim pravilima i otpornosti na političku manipulaciju. U takvom sistemu, rast produktivnosti ne bi morao biti sakriven kroz inflaciju. Mogao bi se izraziti kroz rast kupovne moći novca.
Zašto promjena neće doći samo kroz teoriju
Booth ne sugeriše da će obični ljudi promijeniti mišljenje zato što su pročitali ekonomske knjige. Većina ljudi ne mijenja monetarni pogled kroz teoriju, nego kroz iskustvo.
Kada stari sistem sve više bude pokazivao slabosti — kroz inflaciju, rast dugova, nejednakost i gubitak kupovne moći — ljudi će početi tražiti alternativu. Ne zato što su nužno ideološki protiv sistema, nego zato što će ih ekonomska realnost natjerati da traže bolji način čuvanja vrijednosti.
Zato se promjena, prema ovom načinu razmišljanja, ne dešava odjednom. Ona se dešava postepeno. Ljudi prvo osjećaju da nešto nije u redu. Zatim traže objašnjenje. Zatim pronalaze alternativu. Tek onda mijenjaju ponašanje.