Knjiga Šta je država uradila našem novcu? Murrayja Rothbarda prvi put je objavljena 1963. godine. To je jedno od njegovih najpoznatijih i najpristupačnijih djela o novcu, bankarstvu, inflaciji i državnoj kontroli monetarnog sistema.
Murray Rothbard bio je američki ekonomista, historičar ekonomskih ideja i jedan od najpoznatijih predstavnika austrijske ekonomske škole. Bio je i važna figura američkog libertarijanskog pokreta, a u svojim djelima najviše je pisao o privatnom vlasništvu, slobodnom tržištu, državi, novcu i bankarstvu.
Glavno pitanje knjige sadržano je već u njenom naslovu:
Kako je novac, koji je prvobitno nastao na tržištu, postepeno došao pod kontrolu države?
Rothbard prvo objašnjava kako bi novac nastao i funkcionisao u slobodnom društvu. Nakon toga pokazuje načine na koje se država počela miješati u monetarni sistem. Na kraju daje historijski pregled postepenog napuštanja zlata i prelaska na papirni, odnosno fiat novac.
U izdanju Mises instituta knjiga je podijeljena na tri velike cjeline:
- Money in a Free Society – Novac u slobodnom društvu
- Government Meddling with Money – Državno miješanje u novac
- The Monetary Breakdown of the West – Monetarni slom Zapada
Ta podjela prati osnovni tok Rothbardove argumentacije: prvo nastaje tržišni novac, zatim država preuzima kontrolu nad njim, a na kraju monetarni sistem prelazi od robnog novca prema fiat valutama.
Zašto je ljudima potreban novac?
Rothbard svoju analizu počinje razmjenom.
U jednostavnoj ekonomiji ljudi mogu neposredno mijenjati jednu robu za drugu. Takav oblik razmjene naziva se trampa ili direktna razmjena.
Na primjer, čovjek koji ima ribu može pokušati zamijeniti ribu za cipele. Problem je u tome što mora pronaći obućara koji ne samo da ima cipele nego istovremeno želi upravo ribu.
To se naziva problemom dvostrukog podudaranja potreba.
Da bi razmjena uspjela:
- prva osoba mora imati ono što želi druga osoba;
- druga osoba mora imati ono što želi prva osoba;
- obje strane moraju željeti razmjenu u istom trenutku;
- moraju se dogovoriti o količinama i vrijednosti dobara.
Takav sistem može funkcionisati u veoma jednostavnoj ekonomiji, ali postaje nepraktičan kako se društvo razvija i broj proizvoda povećava.
Čovjek koji proizvodi stolice možda želi kupiti hljeb, ali pekaru u tom trenutku možda nije potrebna stolica. Ako nema opšteprihvaćenog sredstva razmjene, trgovina se zaustavlja čak i kada obje osobe proizvode nešto korisno.
Od direktne do indirektne razmjene
Rješenje se pojavljuje kroz indirektnu razmjenu.
Umjesto da čovjek pokušava direktno zamijeniti svoj proizvod za ono što želi, on prvo prihvata neku robu koju drugi ljudi lakše prihvataju.
Na primjer, proizvođač stolica može svoju stolicu zamijeniti za srebro, iako mu srebro nije potrebno za neposrednu upotrebu. On ga prihvata zato što zna da će kasnije njime lakše kupiti hljeb, odjeću ili alat.
Srebro u tom slučaju postaje posrednik u razmjeni.
Ljudi počinju prihvatati određeno dobro ne samo zato što ga žele koristiti nego zato što vjeruju da će ga i drugi prihvatiti. Što se neko dobro lakše može zamijeniti za druga dobra, to postaje poželjnije kao sredstvo razmjene.
Rothbard tvrdi da je upravo ovaj prelazak sa direktne na indirektnu razmjenu omogućio razvoj složene ekonomije, podjele rada i masovne trgovine.
Bez novca bi svaka razmjena zahtijevala pronalaženje osobe sa tačno odgovarajućim potrebama. Sa novcem čovjek može prodati svoj proizvod jednoj osobi, a zatim novcem kupiti nešto sasvim drugo od nekog trećeg.
Novac nije nastao državnom naredbom
Jedna od najvažnijih poruka knjige jeste da novac prvobitno nije nastao zato što ga je država izmislila ili naredila ljudima da ga koriste.
Prema Rothbardu i austrijskoj ekonomskoj školi, novac je nastao spontano na tržištu.
Ljudi su kroz trgovinu postepeno otkrivali da su neka dobra prikladnija kao sredstvo razmjene od drugih. Počeli su ih prihvatati zato što su znali da ih mogu kasnije lako zamijeniti.
Novac je, prema tome, tržišna institucija.
Nije bilo potrebno da se svi ljudi okupe i zajednički odluče šta će biti novac. Nije bilo potrebno ni da vladar izda naredbu. Dovoljno je bilo da ljudi u vlastitom interesu počnu prihvatati tržišno najpoželjniju robu.
Vremenom se broj roba korištenih kao sredstvo razmjene smanjivao. Prednost su dobijala dobra koja su bila:
- lakše prenosiva;
- djeljiva;
- trajna;
- prepoznatljiva;
- međusobno zamjenjiva;
- relativno rijetka;
- teška za proizvoljno povećavanje ponude.
Kroz historiju su se zlato i srebro pokazali posebno pogodnim za tu ulogu.
Zašto su zlato i srebro postali novac?
Zlato i srebro nisu postali novac zato što ih je neka država od početka proglasila novcem. Postali su novac zato što su ih ljudi dobrovoljno prihvatali u razmjeni.
Imali su osobine koje su olakšavale njihovu monetarnu upotrebu.
Bili su trajni i nisu brzo propadali. Mogli su se podijeliti na manje jedinice. Relativno male količine sadržavale su veliku vrijednost, pa su se lakše prenosile od stoke, žita ili drugih velikih roba.
Njihov kvalitet mogao se provjeravati, a njihova ponuda nije se mogla preko noći proizvoljno povećati.
Rothbard zato razlikuje robni novac od kasnijeg papirnog i fiat novca.
Robni novac je dobro koje ima stvarno postojanje na tržištu i koje su ljudi počeli koristiti kao sredstvo razmjene. Papirna potvrda prvobitno može predstavljati potraživanje na određenu količinu tog dobra. Fiat novac, međutim, više nije zamjenjiv za određenu količinu zlata ili druge monetarne robe.
Šta je novčana jedinica?
Kada govorimo o novcu, često razmišljamo o nazivima kao što su dolar, funta ili marka. Rothbard, međutim, objašnjava da su novčane jedinice prvobitno predstavljale određene težine monetarnog metala.
Novac nije bio apstraktna jedinica koju je država stvorila ni iz čega. Bio je određena količina zlata ili srebra.
Nazivi valuta historijski su često bili povezani s težinom metala. Kovanica je predstavljala određenu masu zlata ili srebra, a ne samo državni simbol ili broj utisnut na komadu metala.
To znači da je novčana jedinica prvobitno bila jedinica težine.
Kada bi ljudi govorili o određenom broju novčanih jedinica, govorili su o određenoj količini monetarnog metala.
Prema Rothbardu, država je kasnije uspjela odvojiti naziv valute od stvarne količine metala koju je taj naziv prvobitno predstavljao. Time je postalo lakše mijenjati sadržaj novca, smanjivati količinu plemenitog metala i na kraju potpuno napustiti robno pokriće.
Privatno kovanje novca
Rothbard razmatra i mogućnost privatnog kovanja novca.
Ako je novac tržišna roba, postavlja se pitanje zašto bi država morala imati monopol nad proizvodnjom kovanica.
U slobodnom sistemu privatne kovnice mogle bi uzimati zlato ili srebro, provjeravati njihovu čistoću i od njih praviti standardizovane kovanice. Na kovanici bi oznakom garantovale njenu težinu i kvalitet.
Ljudi bi birali kovanice proizvođača kojima vjeruju. Kovnica koja bi varala kupce, smanjivala količinu zlata ili netačno označavala težinu rizikovala bi gubitak ugleda, tužbe i prestanak poslovanja.
Rothbard ovom idejom pokušava pokazati da standardizacija novca ne zahtijeva nužno državni monopol.
Država nije potrebna da bi utvrdila koliko zlata postoji u određenoj kovanici, kao što nije potrebna ni da bi jedina proizvodila vagu, nakit ili druge proizvode koji zahtijevaju provjeru težine i kvaliteta.
Koliko je novca potrebno društvu?
Jedno od važnijih pitanja u knjizi glasi:
Koja količina novca je potrebna ekonomiji?
Često se pretpostavlja da društvu treba određena „optimalna“ količina novca i da centralna institucija mora stalno prilagođavati njegovu ponudu ekonomskom rastu.
Rothbard odbacuje tu ideju.
Prema njemu, gotovo svaka količina novca može obavljati funkciju razmjene. Ako je količina novca manja, njegova kupovna moć će biti veća. Ako je količina veća, kupovna moć pojedinačne jedinice će biti manja.
Pretpostavimo da u ekonomiji postoji određena količina robe, usluga i novca. Ako se količina novca udvostruči, a količina stvarnih dobara ostane ista, društvo nije postalo dvostruko bogatije.
Nisu nastale nove kuće, automobili, mašine, hrana ili energija. Samo postoji više novčanih jedinica koje se koriste za kupovinu iste količine dobara.
Posljedica će biti promjena cijena i kupovne moći novca.
Zbog toga Rothbard zaključuje da novac nije isto što i stvarno bogatstvo.
Stvarno bogatstvo čine dobra i usluge koje ljudi mogu koristiti. Povećavanje broja novčanih jedinica samo po sebi ne povećava količinu tih dobara.
Kupovna moć novca
Novac nema jednu cijenu izraženu u nekom drugom novcu. Njegova vrijednost izražava se kroz količinu različitih dobara i usluga koje se njime mogu kupiti.
To nazivamo kupovnom moći novca.
Ako se jednom novčanom jedinicom može kupiti više robe nego ranije, njena kupovna moć je porasla. Ako se njome može kupiti manje, kupovna moć je pala.
Prema Rothbardu, kupovna moć novca, kao i cijena drugih dobara, nastaje kroz odnos ponude i tražnje.
Ponuda predstavlja postojeću količinu novca. Tražnja za novcem pokazuje koliko novca ljudi žele držati u odnosu na druga dobra.
Ako ljudi žele držati veće novčane rezerve, kupovna moć novca može porasti. Ako žele brže trošiti novac i držati manje novčanih sredstava, njegova kupovna moć može pasti.
Tržište te promjene prilagođava kroz cijene.
Da li je čuvanje novca štetno?
Ljudi koji novac ne troše odmah često se optužuju da ga „gomilaju“ ili povlače iz ekonomije.
Rothbard odbacuje ideju da je čuvanje novca samo po sebi štetno.
Svaki čovjek odlučuje koliki novčani saldo želi imati. Neko može držati više novca zbog sigurnosti, budućih troškova, neizvjesnosti ili očekivanja pada cijena. Druga osoba može željeti držati manje novca i veći dio prihoda odmah trošiti ili ulagati.
Obje odluke predstavljaju normalnu tržišnu aktivnost.
Ako ljudi odluče držati više novca, tražnja za novcem raste. Tada njegova kupovna moć raste, a cijene izražene u tom novcu mogu pasti.
Manja količina novca u aktivnom prometu ne znači da trgovina mora prestati. Postojeće novčane jedinice jednostavno postaju vrednije i mogu obaviti istu količinu razmjene po nižim cijenama.
Prema Rothbardu, nema potrebe da država stvara novi novac samo zato što su ljudi odlučili povećati svoje novčane rezerve.
Da li cijene moraju biti stabilne?
Rothbard se zatim bavi idejom stabilizovanja opšteg nivoa cijena.
Zagovornici stabilizacije tvrde da bi novac trebalo da zadržava približno istu kupovnu moć. Ako produktivnost raste i cijene prirodno padaju, centralna banka bi prema tom stavu trebalo da povećava količinu novca kako bi spriječila pad cijena.
Rothbard se protivi takvoj politici.
On smatra da nije moguće potpuno precizno izmjeriti jedinstven „nivo cijena“ jer različiti ljudi kupuju različite proizvode, u različitim količinama i u različitim periodima.
Cijene se ne kreću sve zajedno. Cijena jedne robe može rasti, cijena druge padati, dok cijena treće ostaje ista.
Prema Rothbardu, pad cijena koji nastaje zbog veće produktivnosti nije problem. Ako kompanije proizvode više robe uz niže troškove, potrošači mogu kupiti više za istu količinu novca.
Takav pad cijena predstavlja rast životnog standarda.
Pokušaj sprečavanja pada cijena stvaranjem novog novca može sakriti povećanje produktivnosti, promijeniti raspodjelu bogatstva i izazvati poremećaje u ekonomiji.
Skladišta novca
Čuvanje velikih količina zlata kod kuće može biti nepraktično i rizično. Zbog toga bi se na tržištu, prema Rothbardu, prirodno razvile institucije za čuvanje novca.
On ih naziva money warehouses, odnosno skladištima novca.
Čovjek bi predao svoje zlato skladištu, a zauzvrat bi dobio potvrdu da je određena količina zlata pohranjena na njegovo ime.
Umjesto da pri svakoj kupovini fizički prenosi zlato, vlasnik bi mogao prenijeti potvrdu na drugu osobu.
Ako su potvrde pouzdane i lako zamjenjive za stvarno zlato, ljudi ih mogu početi koristiti u svakodnevnom prometu.
Tako nastaje novčani supstitut.
Papirna potvrda nije prvobitno sam novac. Ona predstavlja pravo vlasnika da preuzme određenu količinu stvarnog novca pohranjenog u skladištu.
Novčane potvrde i bankarske rezerve
Ako skladište izda potvrdu za svaku jedinicu zlata koju stvarno čuva, sve potvrde imaju potpuno pokriće.
Na primjer, ako skladište čuva sto kilograma zlata, može izdati potvrde koje ukupno predstavljaju sto kilograma.
Problem nastaje kada institucija izda više potvrda nego što ima zlata.
Ako čuva sto kilograma zlata, ali izda potvrde na sto pedeset kilograma, svih sto pedeset vlasnika potvrda vjeruju da imaju pravo na zlato koje zapravo ne postoji u dovoljnoj količini.
Banka računa da svi klijenti neće istovremeno zatražiti isplatu. Zbog toga dio zlata zadržava kao rezervu, a ostatak potraživanja stvara kroz kredite.
To je osnova sistema djelimičnih, odnosno frakcionih rezervi.
Rothbard takav sistem smatra problematičnim zato što se izdaju višestruka potraživanja na istu imovinu. Po njegovom mišljenju, potvrda za novac trebalo bi da predstavlja stvarno pohranjenu količinu novca, a ne obećanje koje se može ispuniti samo ako svi vlasnici ne zatraže svoju imovinu istovremeno.
Kako država ulazi u monetarni sistem?
Nakon što objasni kako bi novac mogao nastati i funkcionisati na slobodnom tržištu, Rothbard prelazi na drugi dio knjige: državno miješanje u novac.
Prema njemu, država ima snažan interes da kontroliše monetarni sistem zato što joj to omogućava dodatni izvor prihoda i političke moći.
Država može prikupljati sredstva porezima. Međutim, porezi su vidljivi i nepopularni. Građani neposredno vide koliko novca im je oduzeto.
Stvaranje novog novca predstavlja manje vidljiv način finansiranja državne potrošnje.
Država ili bankarski sistem mogu povećati količinu novca, a zatim taj novi novac potrošiti prije nego što se sve cijene prilagode.
Rothbard zato inflaciju posmatra kao oblik prikrivenog oporezivanja.
Šta Rothbard podrazumijeva pod inflacijom?
Danas se riječ inflacija često koristi kao sinonim za opšti rast cijena.
Rothbard je koristi prvenstveno za povećavanje količine novca koje nije zasnovano na povećanju ponude tržišnog robnog novca.
Rast cijena je jedna od mogućih posljedica monetarne inflacije.
Važno je razumjeti da se cijene ne moraju povećati istovremeno ni u jednakom procentu. Novi novac ulazi u ekonomiju na određenom mjestu i zatim se postepeno širi.
Zbog toga monetarna inflacija ne utiče samo na „opšti nivo cijena“. Ona mijenja relativne cijene, dohotke, investicije i raspodjelu bogatstva.
Neki proizvodi i imovina mogu znatno poskupjeti, dok druge cijene mogu rasti sporije ili čak padati zbog tehnološkog napretka.
Zašto inflacija nije neutralna?
Novi novac nikada ne dolazi svim ljudima istovremeno i u jednakim količinama.
Prvi primaoci novog novca mogu ga trošiti prije nego što cijene potpuno porastu. Oni kupuju robu i imovinu po ranijim cijenama.
Kako se novi novac širi kroz ekonomiju, potražnja raste i cijene se počinju mijenjati.
Ljudi koji novi novac dobijaju kasnije suočavaju se s višim cijenama prije nego što su im prihodi porasli. Neki ga možda nikada ne dobiju u istoj mjeri.
Zbog toga inflacija preraspodjeljuje kupovnu moć.
Korist mogu imati država, banke, veliki dužnici, finansijske institucije i ljudi povezani s prvim tokom novog novca. Gubitak mogu snositi štediše, radnici s fiksnim platama, penzioneri i ljudi čiji prihodi sporije prate rast cijena.
Rothbard zato odbacuje predstavu inflacije kao obične tehničke promjene koja jednako utiče na sve učesnike.
Inflacija ne stvara stvarno bogatstvo
Kada se stvori više novca, ljudi mogu imati veći nominalni iznos na računima. Međutim, iz toga ne slijedi da društvo ima više stvarnog bogatstva.
Novac omogućava razmjenu i ekonomski proračun, ali se ne može jesti, živjeti u njemu niti koristiti kao proizvodna mašina.
Stvarno bogatstvo čine:
- hrana;
- kuće;
- energija;
- fabrike;
- alati;
- automobili;
- lijekovi;
- znanje;
- korisne usluge.
Ako se količina tih dobara nije povećala, samo stvaranje dodatnih novčanih jedinica ne može sve ljude učiniti bogatijim.
Ono može samo promijeniti ko prvi raspolaže postojećim dobrima i koliko svaka novčana jedinica može kupiti.
Državni monopol nad kovanjem novca
Jedan od prvih velikih koraka državnog preuzimanja novca bio je monopol nad kovanjem.
Država je tvrdila da samo njena kovnica može proizvoditi službene kovanice. Privatno kovanje bilo je ograničeno ili zabranjeno.
Takav monopol državi je omogućio da kontroliše naziv, izgled, težinu i metalni sadržaj novčanih jedinica.
U početku je državna kovanica mogla nuditi standardizaciju i povjerenje. Međutim, kada bi privatna konkurencija bila uklonjena, građani više nisu imali alternativu ako država počne smanjivati kvalitet novca.
Rothbard tvrdi da je monopol kovnice bio važan korak prema potpunoj državnoj kontroli monetarnog sistema.
Kvarenje novca
Kvarenje ili obezvređivanje kovanica označava smanjivanje količine plemenitog metala u novcu uz zadržavanje istog naziva ili nominalne vrijednosti.
Na primjer, kovanica koja je ranije sadržavala deset grama srebra može kasnije sadržavati osam, pet ili samo dva grama, dok država nastavlja tvrditi da je riječ o istoj novčanoj jedinici.
Vladar bi prikupio stare kovanice, pretopio ih i od iste količine srebra napravio veći broj novih kovanica.
Time bi dobio dodatne novčane jedinice koje je mogao trošiti.
Međutim, društvo nije dobilo više srebra niti više stvarnih dobara. Samo je povećan broj novčanih jedinica koje predstavljaju manju količinu metala.
Posljedica je pad vrijednosti kovanice i rast cijena izraženih u toj valuti.
Odvajanje imena valute od metala
Kvarenje novca bilo je lakše kada su ljudi počeli razmišljati o nazivu valute kao o nečemu odvojenom od konkretne težine metala.
Umjesto da kažu da posjeduju određeni broj grama zlata ili srebra, govorili su da posjeduju određeni broj funti, maraka ili drugih državnih jedinica.
Država je tada mogla mijenjati količinu metala koju ta jedinica predstavlja, dok bi naziv ostajao isti.
Rothbard smatra da je to bio važan psihološki i institucionalni korak.
Kada ljudi zaborave da je novčana jedinica prvobitno predstavljala određenu količinu robe, lakše prihvataju ideju da država može proizvoljno definisati šta je novac i koliko vrijedi jedna jedinica.
Šta je Greshamov zakon?
Greshamov zakon često se pojednostavljeno izražava rečenicom:
Loš novac istiskuje dobar novac iz opticaja.
Međutim, Rothbard naglašava da se to ne događa na potpuno slobodnom tržištu samo od sebe.
Do toga dolazi kada država zakonom odredi fiksni odnos između dvije vrste novca koji ne odgovara njihovoj stvarnoj tržišnoj vrijednosti.
Pretpostavimo da država naredi da se jedna puna zlatna kovanica i jedna obezvrijeđena kovanica moraju prihvatati kao da imaju istu vrijednost.
Ljudi će tada pokušati trošiti obezvrijeđene kovanice, dok će kvalitetnije zlatne kovanice čuvati, pretopiti, izvoziti ili prodavati na tržištu po njihovoj stvarnoj vrijednosti.
„Dobar“ novac nestaje iz svakodnevnog opticaja, dok se „loš“ novac koristi za plaćanje.
To nije zato što ljudi prirodno više vole loš novac. Upravo suprotno: čuvaju bolji novac zato što ga više cijene, a troše lošiji zato što im zakon omogućava da njime podmire obaveze po precijenjenoj vrijednosti.
Zakonsko sredstvo plaćanja
Zakoni o zakonskom sredstvu plaćanja određuju koji oblik novca povjerilac mora prihvatiti kao konačnu otplatu duga.
Rothbard smatra da takvi zakoni daju državi moć da nametne novac koji ljudi možda ne bi dobrovoljno prihvatili pod istim uslovima.
Ako je dug prvobitno zaključen u kvalitetnom novcu, a država kasnije dozvoli da se vrati obezvrijeđenim novcem iste nominalne vrijednosti, odnos između dužnika i povjerioca se mijenja.
Dužnik može vratiti manju stvarnu vrijednost nego što je pozajmio, dok je povjerilac zakonski prisiljen da to prihvati kao potpunu otplatu.
Zakonsko sredstvo plaćanja tako pomaže državi da zadrži određeni novac u prometu i nakon što bi ga ljudi na slobodnom tržištu možda počeli odbijati ili vrednovati manje.
Bankarske privilegije
Rothbard posebnu pažnju posvećuje odnosu države i banaka.
U sistemu djelimičnih rezervi banke izdaju više potvrda i depozitnih potraživanja nego što imaju osnovnog novca u rezervama.
Takav sistem izložen je opasnosti od navale na banke.
Ako veliki broj klijenata istovremeno zatraži isplatu, banka ne može ispuniti sva obećanja jer nema dovoljno zlata ili gotovine.
Na slobodnom tržištu banka koja ne može isplatiti vlastite obaveze vjerovatno bi bankrotirala. Međutim, država je historijski bankama često dozvoljavala da privremeno obustave isplatu, a da ipak nastave poslovati.
Rothbard smatra da takve privilegije uklanjaju tržišnu disciplinu.
Banka može širiti kredit i preuzimati veći rizik ako očekuje da će je država zaštititi od pune odgovornosti.
Ograničenja bankarske inflacije bez centralne banke
I u sistemu djelimičnih rezervi pojedinačna banka ima određena ograničenja.
Ako jedna banka stvara mnogo više kredita od drugih, njene novčanice ili depozitna potraživanja završavaju kod klijenata drugih banaka.
Druge banke zatim mogu zatražiti poravnanje u zlatu ili osnovnom novcu. Banka koja je pretjerano proširila kredit počinje gubiti rezerve.
To je prisiljava da smanji kreditnu ekspanziju ili rizikuje bankrot.
Prema Rothbardu, konkurencija između banaka i zahtjev za isplatom u stvarnom novcu ograničavali su sposobnost pojedinačne banke da neograničeno stvara novac.
Centralna banka mijenja takav sistem.
Kako centralna banka koordinira inflaciju?
Centralna banka postaje banka banaka.
Privatne banke svoje rezerve drže kod centralne banke, a centralna banka im može pružiti dodatnu likvidnost kada im nedostaju sredstva.
Ako se jedna banka suoči s problemom isplate, centralna banka može joj pozajmiti novac ili povećati količinu rezervi u sistemu.
Time se smanjuje strah privatnih banaka da će ostati bez rezervi.
Centralna banka tako omogućava koordinisanije širenje kredita kroz cijeli bankarski sistem. Umjesto da jedna banka širi kredit mnogo brže od drugih i gubi rezerve, sve banke mogu povećavati kredit približno istovremeno.
Rothbard smatra da je centralno bankarstvo stvoreno prvenstveno kako bi uklonilo tržišna ograničenja bankarske inflacije i stavilo monetarni sistem pod usklađenu državnu kontrolu.
Centralna banka kao zajmodavac posljednjeg utočišta
Centralne banke često se predstavljaju kao institucije koje štite finansijski sistem u krizama.
Kao zajmodavac posljednjeg utočišta, centralna banka može pozajmiti sredstva banci kojoj drugi više ne žele pozajmljivati.
Time se kratkoročno može spriječiti bankrot i širenje panike.
Rothbard, međutim, ističe drugu stranu takve zaštite.
Ako banke vjeruju da će ih centralna banka spasiti kada dođe do problema, imaju manji razlog da drže velike rezerve i pažljivo ograničavaju kredit.
Zaštita od posljedica može podsticati rizičnije ponašanje.
Gubici se tada mogu prenijeti na širi monetarni sistem kroz stvaranje novca, inflaciju ili državne intervencije.
Napuštanje zlatnog standarda
Dok je papirni novac zamjenjiv za određenu količinu zlata, država i banke imaju određeno ograničenje.
Ako izdaju previše novčanica, vlasnici mogu izgubiti povjerenje i zatražiti zlato. Ako nema dovoljno zlata za isplatu, monetarni sistem ulazi u krizu.
Jedan način uklanjanja tog ograničenja jeste obustavljanje konvertibilnosti.
Država objavljuje da se papirne novčanice više ne mogu zamijeniti za zlato, ili ograničava ko i pod kojim uslovima može tražiti isplatu.
Kada veza sa zlatom potpuno nestane, papirni novac postaje fiat novac.
Njegovu ponudu više neposredno ne ograničava količina monetarne robe. Količina novca zavisi od odluka centralne banke, bankarskog sistema i države.
Rothbard taj prelazak smatra završnom fazom državnog preuzimanja novca.
Šta je fiat novac?
Fiat novac nema fiksno robno pokriće i ne predstavlja potraživanje na određenu količinu zlata ili srebra.
Prihvata se zbog kombinacije:
- državnih zakona;
- poreskih obaveza;
- zakonskog sredstva plaćanja;
- povjerenja korisnika;
- mrežnog efekta;
- očekivanja da će ga i drugi prihvatiti.
Njegova ponuda može se povećavati odlukama monetarnih vlasti i širenjem bankarskog kredita.
Rothbard smatra da je fiat sistem posebno pogodan za inflaciju jer uklanja prirodno ograničenje koje je postojalo dok su novčanice morale biti zamjenjive za zlato.
Država više ne mora pronaći novo zlato da bi povećala novčanu ponudu. Dovoljna je odluka centralne banke i djelovanje bankarskog sistema.
Monetarni slom Zapada
Treći dio knjige predstavlja historijski pregled onoga što Rothbard naziva monetarnim slomom Zapada.
On historiju modernog monetarnog sistema prikazuje kao niz koraka udaljavanja od klasičnog zlatnog standarda prema potpuno kontrolisanim fiat valutama.
Prvu fazu predstavlja klasični zlatni standard, koji je približno dominirao od početka devetnaestog vijeka do Prvog svjetskog rata.
U tom sistemu glavne valute predstavljale su određene količine zlata. Međunarodne transakcije mogle su se poravnavati u zlatu, a kursevi između valuta bili su relativno stabilni jer su valute predstavljale različite težine istog metala.
Rothbard taj period ne prikazuje kao savršen sistem, ali smatra da je zlato ograničavalo mogućnost država i centralnih banaka da neograničeno povećavaju količinu novca.
Prvi svjetski rat i suspenzija zlata
Prvi svjetski rat zahtijevao je ogromnu državnu potrošnju.
Vlade su morale finansirati vojsku, oružje, logistiku i ratnu industriju. Porezi i dobrovoljno zaduživanje nisu bili dovoljni ili politički prihvatljivi za pokrivanje svih troškova.
Zbog toga su države povećavale količinu papirnog novca i bankarskog kredita.
Da su građani sve novčanice mogli slobodno zamijeniti za zlato, zlatne rezerve bi brzo nestale. Vlade su zato obustavljale konvertibilnost i ograničavale iznošenje zlata.
Rothbard smatra da se time pokazala osnovna slabost zlatnog standarda kojim upravlja država: država je poštovala zlatno ograničenje dok joj je odgovaralo, a zatim ga je ukinula kada je željela finansirati rat inflacijom.
Gold-exchange standard
Nakon rata pokušalo se obnoviti međunarodni monetarni sistem, ali ne u potpuno istom obliku kao prije 1914. godine.
Umjesto da sve valute budu neposredno i lako zamjenjive za zlato, neke zemlje držale su rezerve u valutama velikih država, dok su samo te glavne valute bile djelimično povezane sa zlatom.
Tako je nastao gold-exchange standard.
Sistem je omogućavao da se na relativno maloj količini zlata izgradi mnogo veća količina papirnih valuta i bankarskih potraživanja.
Rothbard smatra da je takva struktura bila nestabilna. Ako bi zemlje izgubile povjerenje u rezervne valute i pokušale ih zamijeniti za zlato, pokazalo bi se da nema dovoljno zlata za ispunjavanje svih potraživanja.
Devalvacije i valutni blokovi
Kada su monetarne neravnoteže postale očigledne, države su počele devalvirati svoje valute, uvoditi kontrole kapitala i stvarati valutne blokove.
Devalvacija znači smanjenje vrijednosti valute u odnosu na zlato ili druge valute.
Države su često pokušavale devalvacijom učiniti svoj izvoz jeftinijim i podstaći domaću ekonomiju.
Međutim, ako jedna država devalvira, druge mogu odgovoriti istom politikom. Tako nastaju konkurentske devalvacije.
Svaka država pokušava steći prednost slabljenjem vlastite valute, ali rezultat može biti opšta monetarna nestabilnost, trgovinski sukobi i gubitak povjerenja.
Od robnog prema političkom novcu
Rothbard modernu monetarnu historiju ne posmatra kao slučajan niz tehničkih reformi.
On je vidi kao postepeno udaljavanje novca od tržišnog izbora i njegovo približavanje potpunoj političkoj kontroli.
Proces se može pojednostavljeno prikazati ovako:
- Ljudi na tržištu biraju robni novac.
- Skladišta izdaju potvrde na pohranjeni novac.
- Potvrde se koriste umjesto fizičkog metala.
- Banke izdaju više potvrda nego što imaju rezervi.
- Država daje bankama posebne privilegije.
- Država preuzima monopol nad kovanjem i novčanom jedinicom.
- Centralna banka koordinira bankarski sistem.
- Zamjena papira za zlato se ograničava ili obustavlja.
- Nastaje fiat novac kojim država i centralna banka upravljaju bez direktnog robnog ograničenja.
To je, prema Rothbardu, odgovor na pitanje iz naslova knjige.
Država nije stvorila novac. Preuzela je instituciju koja je već nastala na tržištu, zatim postepeno uklanjala ograničenja koja su sprečavala proizvoljno povećavanje njegove ponude.
Zašto ljudi i dalje prihvataju fiat novac?
Čak i kada više nema zlatno pokriće, fiat valuta ne gubi automatski svaku vrijednost.
Ljudi je prihvataju zato što očekuju da će je prihvatiti i drugi. U njoj se izražavaju cijene, isplaćuju plate, plaćaju porezi i izvršavaju dugovi.
Postojeća valuta ima snažan mrežni efekat.
Što je više ljudi koristi, korisnija je svakom pojedinačnom korisniku. Trgovci je prihvataju jer je kupci imaju, a kupci je drže jer je trgovci prihvataju.
Država dodatno povećava potražnju time što zahtijeva plaćanje poreza u vlastitoj valuti i proglašava je zakonskim sredstvom plaćanja.
Zbog toga prelazak sa jednog oblika novca na drugi nije trenutan. Novac je društvena institucija čija vrijednost snažno zavisi od prihvaćenosti, povjerenja i očekivanja.
Da li Rothbard tvrdi da je svaki rast cijena posljedica štampanja novca?
Rothbardova analiza inflacije ne znači da svaka pojedinačna cijena raste samo zbog povećanja novčane ponude.
Cijena određene robe može porasti zbog:
- loše žetve;
- rata;
- prirodne katastrofe;
- povećane potražnje;
- manjka sirovina;
- prekida proizvodnje;
- novih poreza;
- regulatornih ograničenja.
Takve promjene utiču na odnos ponude i tražnje za određenim proizvodom.
Monetarna inflacija je šira pojava. Ona povećava količinu novca i kredita koja pokušava kupiti postojeća dobra, mijenja relativne cijene i postepeno smanjuje kupovnu moć novčane jedinice.
Zbog toga je važno razlikovati promjenu cijene jednog proizvoda od dugoročnog obezvređivanja valute.
Šta knjiga govori o slobodnom tržištu novca?
Rothbard ne smatra da država treba pronaći „bolji“ način upravljanja novcem.
Njegov argument je radikalniji: država uopšte ne bi trebalo da ima monopol nad novcem.
Ljudi bi trebalo slobodno da biraju šta će koristiti kao sredstvo razmjene, način štednje i jedinicu obračuna.
Ako više vrsta novca postoji istovremeno, tržište bi kroz dobrovoljni izbor pokazalo koje od njih ljudi smatraju najpouzdanijim.
Loš novac ne bi mogao dugo opstati samo zato što ga država štiti zakonima. Korisnici bi mogli preći na drugu valutu, zlato, srebro ili neki drugi oblik novca.
Prema Rothbardu, konkurencija u novcu imala bi sličnu funkciju kao konkurencija u drugim oblastima: kažnjavala bi nepouzdane izdavaoce i nagrađivala novac koji bolje čuva vrijednost i olakšava razmjenu.
Veza između knjige i Bitcoina
Rothbard je umro mnogo prije nastanka Bitcoina i zato o njemu nije mogao pisati.
Ipak, njegova analiza pomaže da razumijemo zašto je Bitcoin privukao ljude koji kritikuju fiat novac i centralno bankarstvo.
Bitcoin nije nastao odlukom države niti ga je centralna banka proglasila novcem. Pojavio se kao dobrovoljni monetarni sistem koji su ljudi mogli prihvatiti ili odbiti.
Njegova ponuda određena je pravilima protokola, a ne diskrecionom odlukom monetarne vlasti.
Korisnici ga mogu neposredno držati, prenositi i provjeravati bez obaveznog oslanjanja na banku. Ukupna ponuda je ograničena, a pravila emisije unaprijed su poznata.
U tom smislu Bitcoin ponovo otvara pitanje koje je Rothbard postavio 1963. godine:
Da li novac mora biti državni monopol ili ga ljudi mogu slobodno birati na tržištu?
Bitcoin nije isto što i zlatna potvrda
Bitcoin se ipak razlikuje od papirnih potvrda za zlato.
Potvrda predstavlja potraživanje na imovinu koju neko drugi čuva. Njena vrijednost zavisi od toga da li skladište zaista ima zlato i da li će ga isplatiti.
Bitcoin nije potvrda za neko drugo dobro pohranjeno u trezoru. On je digitalna monetarna imovina koja postoji unutar vlastite mreže.
Kada korisnik sam čuva privatne ključeve, ne posjeduje obećanje banke da će mu nešto kasnije isplatiti. Kontroliše samu imovinu unutar Bitcoin sistema.
Zbog toga kod samostalnog čuvanja nema problema višestrukih potvrda na istu jedinicu, osim ako korisnik dobrovoljno preda Bitcoin nekoj banci, mjenjačnici ili drugom čuvaru koji zatim izdaje vlastita potraživanja.
Bitcoin i tržišni izbor
Rothbardova teorija garantuje da će Bitcoin postati dominantan novac.
Ona objašnjava da konačan ishod treba da zavisi od odluka korisnika, a ne od naredbe centralnog planera.
Ljudi upoređuju različite oblike imovine i novca prema osobinama koje smatraju važnim:
- oskudnosti;
- trajnosti;
- prenosivosti;
- djeljivosti;
- provjerljivosti;
- prihvaćenosti;
- sigurnosti;
- otpornosti na političku kontrolu;
- sposobnosti čuvanja vrijednosti.
Ako sve veći broj ljudi procijeni da Bitcoin bolje obavlja određene monetarne funkcije od alternativa, njegova monetarna upotreba može rasti.
Ako ljudi izgube povjerenje ili pronađu bolji oblik novca, mogu ga odbaciti.
To je tržišni proces koji Rothbard smatra pravim načinom razvoja novca.