Murray Rothbard je bio američki ekonomista i politički filozof, poznat kao jedan od glavnih mislilaca austrijske ekonomske škole. U knjizi Anatomy of the State objašnjava šta je država, kako funkcioniše i zašto je smatra institucijom koja se temelji na prisili, porezima i monopolu nad silom. Knjiga je kratak, ali važan uvod u libertarijansku kritiku države i odbranu individualne slobode.
Glavna ideja knjige
Anatomy of the State je kratko, ali vrlo snažno djelo u kojem Murray Rothbard objašnjava šta je država, kako nastaje, kako održava vlast i zašto je, po njegovom mišljenju, suprotstavljena slobodnom društvu.
Rothbardova glavna teza je da država nije isto što i društvo. Društvo čine ljudi koji dobrovoljno sarađuju, proizvode, razmjenjuju, stvaraju porodice, zajednice, firme, udruženja i tržišta. Država je, s druge strane, posebna institucija koja ima monopol nad prisilom na određenoj teritoriji.
Za Rothbarda, država nije neutralna organizacija koja samo štiti građane. On je vidi kao instituciju koja živi od prisilnog uzimanja tuđeg bogatstva, prvenstveno kroz poreze, regulacije, ratove, inflaciju i kontrolu zakona.
Glavna poruka knjige je da država ne stvara bogatstvo, nego ga preusmjerava od onih koji proizvode prema onima koji vladaju.
Razlika između društva i države
Rothbard odmah pravi važnu razliku između društva i države. Društvo nastaje prirodno kroz ljudsku saradnju. Ljudi trguju, pomažu jedni drugima, rade, štede, investiraju i stvaraju vrijednost. Ta saradnja je dobrovoljna.
Država, prema Rothbardu, ne funkcioniše na isti način. Ona ne dobija sredstva dobrovoljnom razmjenom, nego prisilom. Ako čovjek ne želi kupiti neki proizvod, on jednostavno ne mora. Ali ako ne želi platiti porez, država ga može kazniti, zaplijeniti mu imovinu ili zatvoriti.
Zato Rothbard tvrdi da država nije samo veća verzija društva. Ona je posebna struktura moći koja stoji iznad društva i koristi prisilu da bi se održala.
U običnom društvu čovjek može reći “ne”. Kod države to često ne može bez posljedica.
Ekonomska sredstva i politička sredstva
Jedna od najvažnijih ideja u knjizi jeste razlika između ekonomskih i političkih sredstava. Rothbard ovdje preuzima ideju od Franza Oppenheimera.
Ekonomska sredstva znače da čovjek stiče bogatstvo proizvodnjom i dobrovoljnom razmjenom. Na primjer, neko napravi cipele i proda ih kupcu koji ih želi. Obje strane učestvuju dobrovoljno. Kupac dobija cipele, prodavac dobija novac.
Politička sredstva znače da neko stiče bogatstvo prisilnim uzimanjem od drugih. To nije proizvodnja, nego oduzimanje. Rothbard smatra da država funkcioniše upravo na političkim sredstvima.
Po njegovom tumačenju, porez nije obična cijena za uslugu, jer ga čovjek ne plaća dobrovoljno. On ga plaća zato što iza poreza stoji prijetnja sile. Ako ne plati, država može upotrijebiti kaznu.
Ova razlika je temelj cijelog djela. Rothbard želi pokazati da postoje dva načina života: proizvodnja i razmjena s jedne strane, te prisila i eksproprijacija s druge strane.
Država kao organizacija prisile
Rothbard definiše državu kao organizaciju koja ima monopol nad upotrebom sile na određenoj teritoriji. To znači da država sebi daje pravo da radi stvari koje pojedincima zabranjuje.
Pojedinac ne smije drugom čovjeku uzeti novac pod prijetnjom sile. Ako to uradi, to se zove krađa ili iznuda. Ali kada država uzima novac kroz porez, to se naziva javnim finansijama.
Pojedinac ne smije prisiliti druge da prihvate njegova pravila. Ali država donosi zakone i primjenjuje ih nad svima na svojoj teritoriji.
Pojedinac ne smije štampati novac i nametati ga drugima kao zakonsko sredstvo plaćanja. Ali država i centralne banke mogu širiti količinu novca i time mijenjati vrijednost valute.
Rothbard smatra da je ključna osobina države upravo ta moralna dvostrukost: ono što bi za običnog čovjeka bilo zabranjeno, za državu postaje legalno.
Država ne stvara bogatstvo
Rothbard naglašava da država ne proizvodi vlastite resurse. Sve što država ima, prvo mora uzeti od društva. Plate državnih službenika, vojska, policija, birokratija, socijalni programi, subvencije, ratovi i javni projekti finansiraju se iz resursa koje su proizveli drugi ljudi.
Zato on državu ne vidi kao izvor bogatstva, nego kao potrošača bogatstva koje je stvorilo društvo.
Kada država gradi put, školu ili bolnicu, Rothbard ne negira da je fizički rezultat vidljiv. Ali postavlja pitanje: odakle je došao novac? Njegov odgovor je da je došao od poreznih obveznika, odnosno od ljudi koji su ga prethodno zaradili u privatnom sektoru.
Poenta nije samo da država troši novac. Poenta je da taj novac nije dobrovoljno dobila na tržištu, nego ga je prikupila prisilno. Zato se, prema Rothbardu, državna potrošnja ne može posmatrati isto kao privatna potrošnja.
Mit da smo “mi država”
Jedan od važnih dijelova knjige jeste kritika ideje da je država isto što i narod. Rothbard smatra da je fraza “mi smo država” opasna zabluda.
Ako se kaže da smo svi mi država, onda izgleda kao da država ne može učiniti ništa protiv građana, jer bi to značilo da građani sami sebi nešto rade. Ali Rothbard tvrdi da to nije tačno.
Kada država oporezuje čovjeka, ne oporezuje on sam sebe. Konkretni ljudi u državnom aparatu donose odluke, uzimaju novac i koriste ga prema svojim prioritetima. Građanin može imati pravo glasa, ali to ne znači da je stvarno pristao na svaku odluku vlasti.
Rothbard smatra da država koristi ideju kolektivnog identiteta da bi sakrila odnos moći. Umjesto da se kaže “vlast je uzela novac od građana”, kaže se “mi smo odlučili da finansiramo javni program”. Time se prisila prikazuje kao zajednička volja.
Za Rothbarda je to manipulacija jezikom.
Demokratija i problem većine
Rothbard posebno kritikuje ideju da demokratija automatski opravdava državnu vlast. Ako većina glasa za neki zakon, to ne znači da je taj zakon moralno ispravan.
Po njegovom mišljenju, činjenica da je većina podržala neku mjeru ne mijenja prirodu prisile nad manjinom ili pojedincem. Ako većina izglasa da se jednom čovjeku uzme imovina, taj čin i dalje ostaje prisilno oduzimanje.
Rothbard ne smatra da glasanje može pretvoriti nemoralno djelo u moralno. Demokratija, prema njemu, često služi kao način da se državna moć predstavi kao volja naroda, iako konkretni pojedinci i dalje mogu biti prisiljeni na nešto što nikada nisu prihvatili.
U tom smislu, on ne pravi veliku moralnu razliku između vladavine jednog čovjeka i vladavine većine ako obje koriste prisilu protiv pojedinca.
Kako država održava vlast
Rothbard tvrdi da država ne može dugoročno opstati samo pomoću gole sile. Ako bi većina ljudi jasno vidjela državu kao parazitsku instituciju, vlast bi bila nestabilna. Zato država mora uvjeriti ljude da je njena vlast legitimna, potrebna i moralna.
Najvažniji zadatak države je da kod ljudi stvori uvjerenje da bez nje ne bi bilo reda, sigurnosti, pravde, obrazovanja, puteva, novca ili civilizacije.
Država mora sebe predstaviti kao zaštitnika, a ne kao korisnika prisile. Mora uvjeriti ljude da su porezi doprinos, da su ratovi odbrana, da je poslušnost patriotizam, a da je kritika vlasti opasna, ekstremna ili neodgovorna.
Rothbard smatra da država zato stalno proizvodi ideologiju. Ona ne želi da ljudi razmišljaju o njoj kao o običnoj organizaciji koja koristi silu. Želi da je ljudi dožive kao prirodnu, svetu, historijski neizbježnu i moralno opravdanu instituciju.
Uloga intelektualaca
Jedan od najpoznatijih dijelova knjige govori o odnosu države i intelektualaca. Rothbard tvrdi da državi trebaju intelektualci jer joj oni daju ideološko opravdanje.
Intelektualci, profesori, novinari, pisci, ekonomisti, pravnici i stručnjaci mogu oblikovati javno mišljenje. Oni mogu objasniti građanima zašto je država potrebna, zašto su porezi korisni, zašto su ratovi neizbježni, zašto vlast zna bolje od tržišta i zašto pojedinac treba slušati autoritet.
Zauzvrat, država intelektualcima nudi status, plate, pozicije, grantove, univerzitete, institute, javne funkcije i društveni ugled.
Rothbard ne tvrdi da su svi intelektualci svjesno korumpirani, ali tvrdi da postoji prirodan savez između države i klase ljudi koji proizvode ideje. Državi treba legitimitet, a intelektualcima često treba finansijska i institucionalna podrška.
Zato se, prema Rothbardu, kroz obrazovanje i javni diskurs često širi ideja da je država neophodna i moralna.
Strah kao sredstvo kontrole
Država često koristi strah da bi opravdala svoju moć. Rothbard objašnjava da vlast stalno mora prikazivati neku opasnost od koje navodno samo ona može zaštititi narod.
Ta opasnost može biti strani neprijatelj, unutrašnji neprijatelj, kriminal, ekonomska kriza, siromaštvo, bolest, haos, ekstremizam ili neka druga prijetnja.
Kada se ljudi boje, spremniji su prihvatiti veću državnu kontrolu. U strahu ljudi lakše odustaju od slobode u zamjenu za obećanje sigurnosti.
Rothbard smatra da država često preuveličava ili koristi stvarne opasnosti da bi proširila vlast. Kriza postaje prilika za nove zakone, nove poreze, veći nadzor i jaču birokratiju.
Nakon što kriza prođe, država rijetko vraća svu moć koju je uzela.
Rat kao najjače sredstvo države
Rothbard rat vidi kao najopasniji i najmoćniji oblik državnog djelovanja. U ratu država najlakše povećava poreze, zaduženje, kontrolu, propagandu i poslušnost stanovništva.
Rat omogućava vlasti da svaku kritiku predstavi kao izdaju. Kada postoji neprijatelj, građani se pozivaju da se ujedine iza države. Oni koji postavljaju pitanja mogu biti označeni kao nelojalni ili opasni.
Rothbard smatra da rat širi državnu moć više nego bilo koja druga pojava. Tokom rata država može mobilisati ljude, kontrolisati industriju, ograničiti slobodu govora, širiti dug, nametati nove poreze i jačati nacionalističku propagandu.
Za njega rat nije samo sukob između naroda, nego prije svega sukob između država, dok obični ljudi plaćaju cijenu kroz poreze, inflaciju, smrt, razaranje i gubitak slobode.
Patriotizam kao ideološko oružje
Rothbard pravi razliku između ljubavi prema svom narodu, kulturi i zemlji s jedne strane, i lojalnosti državi s druge strane. On smatra da država često pokušava poistovjetiti sebe s domovinom.
Ako neko kritikuje državu, vlast može reći da taj čovjek ne voli svoju zemlju. Time se kritika institucije pretvara u navodnu izdaju naroda.
Rothbard smatra da je to manipulacija. Voljeti svoju zajednicu ne znači podržavati svaki postupak vlasti. Naprotiv, čovjek može voljeti ljude među kojima živi, a istovremeno smatrati da im država šteti.
Patriotizam, prema Rothbardu, postaje opasan kada se koristi za opravdavanje poreza, ratova, represije i poslušnosti. Tada ljubav prema zemlji postaje sredstvo kontrole nad pojedincem.
Porezi kao prisilno uzimanje
Porezi su centralna tema knjige. Rothbard ih vidi kao osnovni način na koji država dolazi do resursa.
Na tržištu čovjek dobija novac tako što nekome ponudi vrijednost. Ako kupac želi proizvod, kupiće ga. Ako ne želi, neće. Država ne funkcioniše tako. Ona ne nudi uslugu koju građanin može slobodno odbiti, nego nameće obavezu plaćanja.
Zato Rothbard porez naziva prisilnim uzimanjem. Nije važno što se taj novac kasnije koristi za neke javne svrhe. Ključno je da nije prikupljen dobrovoljno.
On želi da čitalac vidi moralnu razliku između dobrovoljne razmjene i poreza. Kada restoran naplati ručak, mušterija je sama pristala. Kada država naplati porez, pristanak nije stvaran u istom smislu.
Inflacija kao skriveni porez
Rothbard posebnu pažnju posvećuje novcu. On smatra da država ne uzima bogatstvo samo kroz vidljive poreze, nego i kroz inflaciju.
Kada država ili centralna banka povećavaju količinu novca, kupovna moć postojećeg novca pada. Ljudi možda imaju isti iznos na računu, ali tim novcem mogu kupiti manje robe i usluga.
Rothbard zato inflaciju vidi kao skriveni porez. Građanima se ne uzima novac direktno iz džepa, ali im se smanjuje vrijednost štednje i plata.
Ovaj proces je politički koristan za državu jer je manje očigledan od običnog poreza. Ljudi vide da cijene rastu, ali često ne razumiju da je uzrok u monetarnoj politici i širenju novčane mase.
Za Rothbarda, kontrola novca je jedan od najvažnijih načina na koji država povećava svoju moć.
Državni dug
Rothbard kritikuje i državni dug. Kada se država zadužuje, ona troši novac sada, a obavezu plaćanja prebacuje na buduće porezne obveznike.
Drugim riječima, dug omogućava vlasti da finansira programe, ratove i birokratiju bez trenutnog povećanja poreza u punom iznosu. Građani možda ne osjećaju odmah cijeli trošak, ali će ga kasnije platiti kroz poreze, inflaciju ili smanjenje kupovne moći.
Rothbard smatra da je državni dug način da se političarima omogući potrošnja bez neposredne odgovornosti. Oni mogu dobiti popularnost sada, a račun dolazi kasnije, često kada su već drugi ljudi na vlasti.
Dug tako postaje mehanizam prebacivanja tereta sa sadašnjosti na budućnost.
Država i pravo
Rothbard kritikuje ideju da država sama po sebi predstavlja pravo i pravdu. Ako država donosi zakone, to ne znači da su ti zakoni moralni.
Po njegovom mišljenju, pravo treba štititi prirodna prava pojedinca: život, slobodu i imovinu. Ali država često koristi zakon kao instrument vlastite moći. Ono što je legalno ne mora biti pravedno.
Rothbard želi odvojiti moralnost od legalnosti. Ako država legalizuje oduzimanje imovine, progon manjine ili rat, ti postupci ne postaju moralni samo zato što su zapisani u zakonu.
Ovo je važno jer država često koristi zakon da bi svojoj prisili dala izgled legitimnosti. Kada je nešto “po zakonu”, ljudi ga lakše prihvataju, čak i kada bi isti čin, da ga uradi običan pojedinac, smatrali nemoralnim.
Nastanak države
Rothbard odbacuje romantičnu ideju da je država nastala dobrovoljnim dogovorom slobodnih ljudi. On smatra da su države historijski najčešće nastajale kroz osvajanje, nasilje i dominaciju jedne grupe nad drugom.
Po toj interpretaciji, država nastaje kada jedna grupa uspije nametnuti stalnu vlast nad određenim stanovništvom i teritorijom. Umjesto povremenog pljačkanja, osvajači uspostavljaju trajan sistem oporezivanja.
To znači da država nije nastala kao neutralni društveni ugovor, nego kao institucionalizovana eksploatacija. Pljačka postaje organizovana, redovna i legalizovana.
Rothbard time želi pokazati da država u svojoj osnovi nije miroljubiva institucija. Njeni korijeni su u prisili, a ne u dobrovoljnoj saradnji.
Mit društvenog ugovora
Rothbard kritikuje teoriju društvenog ugovora, prema kojoj su ljudi navodno pristali da dio slobode predaju državi u zamjenu za zaštitu.
Njegov argument je jednostavan: niko od nas nije zaista potpisao takav ugovor. Čovjek se rodi na određenoj teritoriji i država odmah tvrdi da ima vlast nad njim. Ne postoji stvaran individualni pristanak.
Čak i ako neko glasa, to ne znači da je pristao na cijeli sistem. Glasanje u okviru sistema koji već postoji nije isto što i slobodan ugovor. Ako čovjek mora birati između nekoliko političkih opcija, ali ne može odbiti samu vlast države, onda njegov pristanak nije potpun.
Rothbard smatra da se društveni ugovor koristi kao filozofsko opravdanje za vlast koja u stvarnosti nije nastala ugovorom.
Kako država koristi manjine i većine
Rothbard objašnjava da država često pokušava podijeliti društvo na grupe i prikazati sebe kao zaštitnika jednih od drugih. Ponekad se predstavlja kao zaštitnik siromašnih od bogatih, radnika od kapitalista, naroda od stranaca, većine od manjine ili manjine od većine.
Na taj način država stvara zavisnost. Ljudi počinju vjerovati da im je država potrebna da bi ih zaštitila od drugih grupa.
Rothbard smatra da se time pažnja skreće sa osnovnog odnosa: država stoji iznad svih grupa i uzima resurse od društva.
Kada se ljudi međusobno sukobljavaju oko državnih privilegija, manje primjećuju da sama država povećava moć.
Država kao parazit
Jedna od najjačih Rothbardovih slika jeste država kao parazit. Parazit ne može živjeti bez domaćina. Isto tako, država ne može živjeti bez produktivnog društva.
Ako društvo prestane proizvoditi, država nema šta uzeti. Zato država ne smije potpuno uništiti društvo, ali ga istovremeno stalno opterećuje.
Rothbard vidi državu kao instituciju koja uzima dio energije, rada i bogatstva društva za sebe. Ona se predstavlja kao zaštitnik domaćina, ali istovremeno živi od njega.
Ova metafora objašnjava zašto Rothbard ne smatra državu običnim servisom. Servis postoji zato što ga korisnici dobrovoljno plaćaju. Parazit opstaje zato što uzima bez stvarnog pristanka.
Granice državne moći
Rothbard objašnjava da država uvijek pokušava proširiti svoju moć, ali postoje granice. Najvažnija granica je sposobnost društva da izdrži opterećenje.
Ako država previše oporezuje, previše reguliše i previše kontroliše, produktivnost opada. Ljudi manje rade, manje investiraju, manje stvaraju ili pokušavaju izbjeći sistem.
Druga granica je otpor javnog mišljenja. Ako ljudi prestanu vjerovati u legitimnost države, vlast postaje nestabilna. Zato je za državu ključno da kontroliše ideje, obrazovanje i javni narativ.
Treća granica je konkurencija drugih država. Ako jedna država postane previše represivna, kapital i ljudi mogu pokušati otići u drugu jurisdikciju.
Rothbard smatra da država stalno balansira između želje da uzme što više i potrebe da ne izazove prevelik otpor.
Zašto ljudi prihvataju državu
Rothbard smatra da ljudi prihvataju državu iz više razloga. Neki je prihvataju iz navike, jer su od djetinjstva učeni da je država prirodna i neophodna. Drugi je prihvataju iz straha, jer vjeruju da bi bez države nastao haos. Treći je prihvataju jer imaju direktnu korist od nje, kroz plate, subvencije, privilegije ili zaštitu.
Najvažniji razlog je ipak ideološki. Ljudi vjeruju da je država moralna. Vjeruju da predstavlja narod, da štiti opšte dobro i da je neophodna za civilizaciju.
Rothbard želi razbiti upravo to uvjerenje. On ne piše samo ekonomsku kritiku države, nego pokušava promijeniti način na koji čitalac vidi vlast.
Sloboda kao suprotnost državnoj moći
U pozadini cijele knjige nalazi se Rothbardova ideja slobode. Sloboda za njega znači da pojedinac ima pravo na svoj život, tijelo, rad i imovinu, sve dok ne napada druge.
Država je problem zato što krši ta prava kroz prisilu. Ona uzima imovinu, nameće pravila, kontroliše novac, vodi ratove i ograničava dobrovoljnu razmjenu.
Rothbard ne vidi slobodu kao nešto što država daje građanima. Sloboda postoji prije države. Država je može samo poštovati ili kršiti.
Zato on odbacuje ideju da građani treba da budu zahvalni državi za prava. Po njegovom mišljenju, prava ne dolaze od vlasti, nego pripadaju pojedincu kao ljudskom biću.