Human Action Ludwiga von Misesa jedno je od najvažnijih djela austrijske ekonomske škole. U ovoj knjizi Mises pokušava objasniti ekonomiju ne kao skup matematičkih formula, grafikona, državnih planova i statističkih podataka, nego kao posljedicu ljudskog djelovanja.
Za Misesa ekonomija počinje od pojedinca. Prije nego što počnemo govoriti o tržištu, cijenama, novcu, kamatama, inflaciji ili ekonomskim krizama, prvo moramo razumjeti zašto ljudi uopšte nešto rade.
Čovjek radi, kupuje, prodaje, štedi, investira i rizikuje zato što pokušava zamijeniti trenutno stanje nekim stanjem koje smatra boljim. Upravo je ta jednostavna ideja temelj cijele knjige.
Šta znači ljudsko djelovanje?
Osnovna ideja knjige glasi: čovjek djeluje zato što nije potpuno zadovoljan trenutnim stanjem i vjeruje da ga može promijeniti.
Da bi čovjek djelovao, moraju postojati tri stvari:
- Mora osjećati određeno nezadovoljstvo trenutnim stanjem.
- Mora zamišljati neko bolje stanje.
- Mora vjerovati da svojim djelovanjem može doći do tog boljeg stanja.
Na primjer, čovjek radi zato što želi zaraditi novac. Štedi zato što želi veću sigurnost u budućnosti. Kupuje hranu zato što želi ukloniti glad. Uči zato što vjeruje da će mu znanje kasnije biti korisno.
Čak i kada se neka odluka drugima čini nerazumnom, osoba koja je donosi u tom trenutku vjeruje da će joj ta odluka donijeti određenu korist.
To ne znači da ljudi uvijek donose dobre ili tačne odluke. Oni mogu pogriješiti, imati netačne informacije ili loše procijeniti budućnost. Međutim, i pogrešna odluka je ljudsko djelovanje jer je osoba u trenutku donošenja odluke vjerovala da bira bolju mogućnost.
Prakseologija – nauka o ljudskom izboru
Mises nauku o ljudskom djelovanju naziva prakseologija.
Prakseologija proučava način na koji ljudi biraju između različitih mogućnosti. Ona polazi od činjenice da ljudi imaju ciljeve, ali nemaju neograničeno vrijeme i neograničene resurse.
Svaki čovjek ima ograničenu količinu novca, vremena, energije, znanja i imovine. Istovremeno ima veliki broj želja. Zbog toga ne može ostvariti sve što želi i mora odlučiti šta mu je važnije.
Ekonomija zato počinje izborom.
Kada izaberemo jednu mogućnost, istovremeno se odričemo neke druge mogućnosti. Ako novac potrošimo danas, ne možemo ga sačuvati za sutra. Ako dva sata provedemo gledajući film, ta dva sata ne možemo istovremeno koristiti za rad ili učenje.
Mogućnost koje smo se odrekli ekonomisti nazivaju oportunitetni trošak.
Trošak neke odluke zato nije samo novac koji smo platili. Trošak je i najbolja druga mogućnost koje smo se morali odreći.
Ograničeni resursi i neograničene želje
Jedan od osnovnih ekonomskih problema jeste oskudnost.
Oskudnost ne znači nužno da nečega gotovo uopšte nema. Ona znači da nekog dobra nema dovoljno da zadovolji sve ljudske želje.
Vrijeme je oskudno jer svaki čovjek ima ograničen život. Novac je oskudan jer ga nemamo neograničeno. Zemlja, energija, sirovine, stanovi, automobili i radna snaga takođe su ograničeni.
Kada resursi ne bi bili ograničeni, ne bismo morali birati. Mogli bismo imati sve što želimo, u bilo kojoj količini, bez ikakvog odricanja.
Ali pošto živimo u svijetu ograničenih resursa, ljudi neprestano moraju određivati prioritete. Upravo iz tih odluka nastaju proizvodnja, razmjena, cijene i tržište.
Vrijednost je subjektivna
Jedna od najvažnijih ideja austrijske ekonomske škole jeste da vrijednost nije objektivno svojstvo nekog predmeta.
Vrijednost je subjektivna.
To znači da ista stvar nema jednaku vrijednost za sve ljude i u svim okolnostima. Vrijednost zavisi od potreba, ciljeva, okolnosti i procjene pojedinca.
Čaša vode obično nije skupa. Međutim, čovjeku koji je žedan u pustinji ona može vrijediti više od skupog nakita. Zimska jakna može biti veoma korisna čovjeku koji živi u hladnoj zemlji, ali mnogo manje korisna nekome ko živi u tropskoj klimi.
Vrijednost se može promijeniti čak i kod iste osobe. Prva čaša vode žednom čovjeku može biti izuzetno vrijedna. Druga mu je i dalje korisna, ali nešto manje. Deseta čaša mu možda uopšte nije potrebna.
Zbog toga vrijednost ne dolazi samo iz količine rada uloženog u proizvodnju neke stvari. Proizvođač može potrošiti mnogo vremena i novca na proizvod koji niko ne želi. Bez obzira na njegov trud, taj proizvod na tržištu neće imati veliku vrijednost.
Vrijednost na kraju određuju ljudi koji biraju da li nešto žele ili ne žele.
Kako nastaje tržište?
Tržište nije samo fizičko mjesto na kojem se prodaju proizvodi. Tržište je proces dobrovoljne razmjene između ljudi.
Do razmjene dolazi zato što dvije osobe različito vrednuju ista dobra.
Ako jedna osoba ima jabuke, ali više želi hljeb, dok druga ima hljeb, ali više želi jabuke, one mogu izvršiti razmjenu. Obje osobe nakon razmjene smatraju da su u boljoj situaciji nego prije nje.
Dobrovoljna razmjena zato nije igra u kojoj jedna strana mora izgubiti da bi druga dobila. Kada je razmjena zaista dobrovoljna, obje strane očekuju korist.
Kupac više cijeni proizvod koji dobija nego novac koji daje. Prodavac više cijeni novac koji dobija nego proizvod koji prodaje. Zbog toga obje strane pristaju na razmjenu.
Iz miliona takvih pojedinačnih odluka nastaje tržište.
Kako nastaju cijene?
Cijene ne određuje jedan čovjek niti nastaju slučajno. One nastaju kroz odnos ponude i potražnje, odnosno kroz odluke velikog broja ljudi.
Kupci pokazuju koliko nešto žele i koliko su spremni za to platiti. Proizvođači i prodavci pokazuju po kojoj cijeni su spremni ponuditi robu ili uslugu.
Ako mnogo ljudi želi određeni proizvod, a njega nema dovoljno, cijena obično raste. Viša cijena šalje signal proizvođačima da postoji velika potražnja i da bi se moglo isplatiti povećati proizvodnju.
Ako proizvoda ima mnogo, a malo ljudi ga želi, cijena pada. Niža cijena govori proizvođačima da je možda proizvedeno previše ili da kupci više cijene neku drugu robu.
Cijena je zato veoma važna informacija.
Ona u sebi sažima veliki broj podataka koje nijedan pojedinac ne bi mogao samostalno prikupiti: koliko ljudi nešto želi, koliko toga postoji, koliko je teško proizvesti dodatne količine i koliko su vrijedni resursi potrebni za proizvodnju.
Zašto su slobodne cijene važne?
Mises naglašava da slobodno formirane cijene pomažu društvu da bolje koristi ograničene resurse.
Nijedan centralni planer ne može znati sve potrebe, želje i okolnosti miliona ljudi. Međutim, tržišne cijene prenose te informacije kroz svakodnevnu kupovinu i prodaju.
Ako cijena bakra poraste, proizvođači dobijaju signal da je bakar postao oskudniji ili traženiji. Oni tada pokušavaju koristiti manje bakra, pronaći zamjenu ili povećati proizvodnju.
Za to nije potrebna naredba jedne centralne institucije. Ljudi se prilagođavaju promjenama zato što cijene prenose informacije.
Kada država odredi cijenu koja je niža od tržišne, može nastati nestašica. Ljudi žele kupiti više jer je cijena vještački niska, dok proizvođači imaju manji razlog da povećaju proizvodnju.
Kada država odredi previsoku cijenu, može nastati višak proizvoda koji kupci ne žele kupiti po toj cijeni.
Problem nije samo u tome što je neka cijena „pogrešna“. Veći problem je što se uništava signal koji pomaže ljudima da donose odluke.
Tržište kao proces saradnje
Iako se tržište često predstavlja kao mjesto sukoba i pohlepe, Mises ga posmatra kao ogroman sistem društvene saradnje.
U savremenom društvu gotovo nijedan čovjek ne proizvodi sam sve što mu je potrebno. Jedan proizvodi hranu, drugi gradi kuće, treći proizvodi alate, četvrti liječi ljude, a peti razvija softver.
Ljudi se specijalizuju za poslove u kojima su produktivniji, a zatim rezultate svog rada razmjenjuju sa drugima.
Takva podjela rada omogućava mnogo veću proizvodnju nego kada bi svaka osoba pokušavala sama proizvesti sve što joj je potrebno.
Tržište zato povezuje ljude koji se možda nikada nisu upoznali. Kada kupimo telefon, koristimo rezultat rada rudara, inženjera, programera, vozača, dizajnera, trgovaca i velikog broja drugih ljudi širom svijeta.
Kako je nastao novac?
Jedan od najvažnijih dijelova Misesove teorije odnosi se na nastanak novca.
Novac, prema austrijskoj školi, nije prvobitno nastao državnom naredbom. Nastao je kroz tržišni proces, kao rješenje problema direktne razmjene.
Prije novca ljudi su koristili trampu, odnosno mijenjali robu za robu. Međutim, trampa ima veliki problem koji se naziva dvostruko podudaranje potreba.
Ako ribar želi cipele, mora pronaći obućara koji ne samo da ima cipele nego istovremeno želi ribu. Ako obućar ne želi ribu, do razmjene neće doći.
Zbog tog problema ljudi su počeli prihvatati dobra koja nisu željeli direktno koristiti, ali su znali da ih drugi ljudi rado prihvataju.
Što je neko dobro bilo lakše prodati drugima, sve više ljudi ga je prihvatalo. Na kraju su najtržišnija dobra počela služiti kao opšte sredstvo razmjene.
Tako je nastao novac.
Zašto su zlato i srebro postali novac?
Kroz istoriju su različiti narodi koristili školjke, stoku, so, žito, bakar, srebro i zlato.
Vremenom su zlato i srebro postali dominantni oblici novca jer su imali osobine koje su korisne za monetarnu upotrebu.
Dobar novac treba biti:
- rijedak i težak za proizvodnju,
- trajan,
- djeljiv na manje jedinice,
- lako prepoznatljiv,
- prenosiv,
- zamjenjiv, tako da jedna jedinica odgovara drugoj,
- otporan na falsifikovanje.
Zlato je imalo mnoge od tih osobina. Nije se moglo lako proizvesti, nije propadalo, moglo se dijeliti i bilo je prepoznatljivo.
Ljudi ga nisu koristili kao novac zato što je neko unaprijed osmislio monetarni sistem. Koristili su ga zato što se kroz tržišni proces pokazalo korisnijim od većine drugih dobara.
Novac i ekonomski proračun
Novac nije važan samo zato što olakšava kupovinu i prodaju. On omogućava i ekonomski proračun.
Preduzetnik mora uporediti troškove proizvodnje sa očekivanim prihodima. Mora procijeniti da li se više isplati izgraditi fabriku, otvoriti restoran, napraviti stanove ili uložiti kapital u neki drugi projekat.
Bez zajedničke novčane jedinice bilo bi veoma teško uporediti potpuno različite resurse.
Kako uporediti vrijednost čelika, rada, električne energije, zemljišta, goriva i vremena bez novčanih cijena?
Novac i tržišne cijene omogućavaju da se ti različiti resursi izraze kroz zajedničku jedinicu. Na osnovu toga preduzetnik može procijeniti da li određeni projekat stvara veću vrijednost nego što troši.
Šta je inflacija?
Mises je bio veliki kritičar inflacije.
U svakodnevnom govoru inflacija se često definiše kao rast cijena. Međutim, rast cijena je uglavnom posljedica širenja količine novca i kredita.
Ako se količina novca u ekonomiji povećava brže od količine dostupne robe i usluga, svaka novčana jedinica s vremenom može kupiti manje.
Povećavanje količine novca samo po sebi ne stvara nove kuće, hranu, automobile, energiju ili tehnologiju. Ono samo mijenja količinu novčanih jedinica koje se koriste za kupovinu postojeće robe.
Društvo ne postaje bogatije zato što na računima postoji više novca. Društvo postaje bogatije kada proizvodi više korisnih dobara i usluga.
Inflacija ne pogađa sve ljude jednako
Inflacija nije neutralna. Novi novac ne dolazi istovremeno do svih ljudi.
Oni koji prvi dobiju novi novac mogu ga potrošiti dok se cijene još nisu potpuno prilagodile. To mogu biti država, banke, veliki dužnici, finansijske institucije ili kompanije koje imaju lakši pristup kreditima.
Kada novac kasnije dođe do radnika, penzionera i običnih štediša, cijene su možda već porasle.
Zbog toga neki ljudi od stvaranja novog novca mogu imati korist, dok drugi gube kupovnu moć. Dolazi do preraspodjele bogatstva, iako nije donesen otvoren zakon kojim se jednoj grupi novac oduzima i daje drugoj.
Najviše su pogođeni ljudi koji štede u novcu, imaju fiksna primanja ili nemaju pristup imovini čija cijena raste zajedno s inflacijom.
Fiat novac i monetarna kontrola
Fiat novac je valuta koja nije direktno zamjenjiva za određenu količinu zlata ili druge robe. Njena vrijednost zavisi od zakona, povjerenja korisnika, poreskog sistema i politike centralne banke.
Mises je upozoravao da sistem u kojem država i centralna banka mogu povećavati količinu novca nosi veliku opasnost.
Kada postoji mogućnost stvaranja novca i kredita, političari mogu finansirati potrošnju bez neposrednog povećanja poreza. Posljedice se mogu pojaviti kasnije kroz pad kupovne moći, rast cijena imovine, veće dugove i pogrešne investicije.
Problem nije samo to što cijene rastu. Problem je i što ljudi više ne mogu sa sigurnošću planirati budućnost.
Ako novac ne čuva vrijednost, štednja postaje teža. Ljudi su podstaknuti da brže troše ili ulažu u rizičniju imovinu samo da bi zaštitili kupovnu moć.
Zašto postoji kamata?
Mises kamatu ne smatra neprirodnom pojavom niti proizvodom pohlepe banaka.
Kamata proizlazi iz vremenske preferencije.
Ljudi uglavnom više cijene isto dobro danas nego u dalekoj budućnosti. Sto eura danas obično vrijedi više od obećanja da ćemo dobiti sto eura za deset godina.
Razlog je jednostavan: novac koji imamo danas možemo odmah koristiti, potrošiti ili investirati. Budućnost je neizvjesna i zahtijeva čekanje.
Kada neko posudi svoj novac drugoj osobi, privremeno se odriče mogućnosti da ga sam koristi. Kamata predstavlja naknadu za čekanje, rizik i odricanje od trenutne potrošnje.
Štednja, kapital i investicije
Da bi se stvorio kapital, neko mora odgoditi trenutnu potrošnju.
Ako poljoprivrednik potroši sve što proizvede, neće imati ništa sačuvano za kupovinu boljih alata. Ako dio proizvodnje uštedi, može uložiti u traktor, sistem navodnjavanja ili novu opremu.
Ti alati mu kasnije omogućavaju veću proizvodnju.
Štednja zato nije samo novac koji stoji i „ne radi ništa“. Ona omogućava stvaranje kapitala i finansiranje dužih proizvodnih procesa.
Kada ljudi više štede, dostupno je više stvarnih resursa za investicije. Tada kamatne stope prirodno mogu pasti jer postoji više kapitala koji se može pozajmiti.
Kako nastaje vještački ekonomski rast?
Problem nastaje kada centralna banka i bankarski sistem vještački spuste kamatne stope stvaranjem novog kredita, bez odgovarajućeg povećanja stvarne štednje.
Niske kamatne stope šalju investitorima signal da društvo više štedi i da postoji dovoljno resursa za dugoročne projekte.
Preduzetnici tada započinju gradnju, šire proizvodnju, kupuju skupu opremu i ulaze u projekte koji možda ne bi bili isplativi pri normalnim tržišnim kamatama.
U početku izgleda kao da ekonomija brzo napreduje. Krediti su jeftini, cijene nekretnina i druge imovine rastu, nezaposlenost pada i ljudi osjećaju veći prosperitet.
Međutim, stvarni resursi nisu nastali samo zato što je stvoreno više kredita.
Ako ljudi nisu stvarno povećali štednju, nema dovoljno materijala, rada, energije i kapitala da se svi započeti projekti uspješno završe.
Austrijska teorija poslovnog ciklusa
Misesova teorija poslovnog ciklusa objašnjava smjenu ekonomskog buma i krize.
Tokom kreditne ekspanzije nastaju pogrešne investicije. Mises ih naziva investicijama koje ne odgovaraju stvarnoj količini štednje i željama potrošača.
Dok novi kredit ulazi u ekonomiju, te greške mogu ostati skrivene. Kompanije se zadužuju, projekti se nastavljaju, cijene imovine rastu i izgleda kao da svi ostvaruju profit.
Ali takvo stanje ne može trajati vječno.
Kada kamate porastu, kredit postane skuplji ili se pokaže da nema dovoljno stvarnih resursa, mnogi projekti postaju neisplativi. Tada dolazi do pada cijena, stečajeva, otpuštanja i ekonomske krize.
Kriza zato nije prvobitni uzrok problema. Ona je period u kojem se ranije greške otkrivaju i ispravljaju.
To ne znači da kriza nije bolna. Međutim, pokušaj da se svaka pogrešna investicija sačuva novim kreditom može samo produžiti problem i stvoriti još veće greške.
Zašto je Mises kritikovao socijalizam?
Misesov glavni argument protiv socijalizma nije se zasnivao samo na tvrdnji da državni službenici mogu biti sebični ili nesposobni.
Njegov argument bio je mnogo dublji: socijalistički sistem nema pouzdan način ekonomskog proračuna.
Ako država posjeduje sva sredstva za proizvodnju, ne postoji pravo tržište za fabrike, zemljište, mašine, sirovine i kapitalna dobra.
Ako nema tržišne razmjene, ne mogu nastati stvarne tržišne cijene.
Ako nema cijena, centralni planer ne može racionalno izračunati koja upotreba resursa je najkorisnija.
Planer može znati da ima određenu količinu čelika, drveta, radnika i energije. Ali kako će znati da li je bolje izgraditi prugu, bolnicu, fabriku, most ili hiljadu stanova?
Može napraviti tehnički plan, ali bez tržišnih cijena ne može pouzdano uporediti vrijednost različitih mogućnosti.
Zato problem socijalizma nije samo nedostatak dobrih namjera. Problem je nedostatak informacija koje nastaju kroz privatno vlasništvo, slobodnu razmjenu, cijene, profit i gubitak.
Uloga privatnog vlasništva
Privatno vlasništvo je važno jer određuje ko snosi posljedice neke odluke.
Kada čovjek ulaže vlastiti kapital, on ima snažan razlog da pažljivo razmisli kako će ga koristiti. Ako dobro procijeni tržište, može ostvariti profit. Ako pogriješi, gubi vlastitu imovinu.
U sistemu u kojem se odluke donose tuđim novcem, odgovornost je slabija. Onaj ko pogriješi možda neće direktno snositi puni trošak svoje odluke.
Privatno vlasništvo zato nije samo pravno pitanje. Ono je važan dio ekonomskog sistema odgovornosti.
Ko je preduzetnik?
Preduzetnik je osoba koja pokušava predvidjeti buduće potrebe potrošača.
On kupuje resurse danas jer vjeruje da će od njih napraviti proizvod ili uslugu koju će ljudi u budućnosti više cijeniti.
Preduzetnik nikada nema potpunu sigurnost. Budućnost je neizvjesna. Ukusi kupaca se mogu promijeniti, mogu se pojaviti konkurenti, troškovi mogu porasti, a tehnologija može učiniti njegov proizvod zastarjelim.
Zbog toga preduzetnik rizikuje.
Ako dobro procijeni buduću potražnju, kupci će kupovati njegov proizvod i on će ostvariti profit. Ako pogriješi, suočiće se s gubitkom.
Profit i gubitak kao tržišni signali
Profit nije samo nagrada koju preduzetnik dobija. On je signal da su resursi pretvoreni u nešto što potrošači više cijene.
Ako preduzetnik kupi resurse za 100.000 eura i od njih napravi proizvode koje kupci plate 150.000 eura, to pokazuje da je tim resursima povećao tržišnu vrijednost.
Gubitak pokazuje suprotno. Ako je preduzetnik potrošio 100.000 eura na proizvodnju nečega što kupci vrednuju samo 70.000 eura, resursi su korišteni na način koji potrošači ne cijene dovoljno.
Profit privlači dodatne proizvođače i povećava ponudu. Gubitak tjera neuspješne proizvođače da promijene način rada ili napuste tržište.
Tako profit i gubitak usmjeravaju resurse prema potrebama ljudi.
Da li kapitalizam služi samo bogatima?
Mises odbacuje tvrdnju da kapitalizam postoji samo radi koristi malog broja bogatih ljudi.
On kapitalizam opisuje kao sistem masovne proizvodnje za mase.
Velika kompanija ne može dugo opstati samo zato što njen vlasnik ima kapital. Mora ponuditi nešto što veliki broj ljudi želi kupiti.
Potrošači svakodnevno odlučuju koje će kompanije nagraditi, a koje kazniti. Svaka kupovina je glas za određeni proizvod i način korištenja resursa.
Bogati vlasnik kompanije može zadržati svoju poziciju samo ako nastavi služiti potrebama kupaca. Ako prestane nuditi ono što ljudi žele, konkurenti mogu preuzeti njegovo mjesto.
Naravno, u stvarnom svijetu postoje monopoli, privilegije, subvencije i političke veze. Međutim, Mises bi pravio razliku između bogatstva stečenog zadovoljavanjem kupaca i bogatstva stečenog uz pomoć države.
Potrošači određuju pravac proizvodnje
U tržišnoj ekonomiji preduzetnici formalno posjeduju fabrike, prodavnice i kapital. Međutim, Mises kaže da su potrošači ti koji svakodnevno određuju kako će se ti resursi koristiti.
Ako kupci prestanu kupovati neki proizvod, proizvođač mora smanjiti cijenu, poboljšati proizvod ili napustiti taj posao.
Preduzetnik zato nije potpuno slobodan da proizvodi bilo šta što želi. Ako želi ostvariti profit, mora pokušati zadovoljiti potrebe potrošača.
Tržište ne garantuje da će svaki preduzetnik uspjeti. Ono mu samo daje priliku da rizikuje i pokuša ponuditi nešto što drugi ljudi cijene.
Državne intervencije i njihove posljedice
Mises ne tvrdi samo da je slobodno tržište efikasnije. On objašnjava i kako pojedinačne državne intervencije mogu izazvati posljedice koje političari nisu namjeravali.
Na primjer, država može ograničiti cijenu stanarine kako bi stanovanje bilo jeftinije. Kratkoročno to može pomoći ljudima koji već imaju stan.
Međutim, ako vlasnici više ne mogu naplatiti cijenu koja pokriva troškove i rizik, manje ljudi će graditi nove stanove. Postojeći stanovi će se slabije održavati, ponuda će pasti, a nestašica će se povećati.
Država tada može pokušati riješiti novu nestašicu dodatnim pravilima. Jedna intervencija vodi drugoj, sve dok sve veći dio ekonomije ne postane pod državnom kontrolom.
Mises zato upozorava da nije dovoljno posmatrati samo neposredni cilj neke politike. Potrebno je pratiti i dugoročne, indirektne posljedice.
Ekonomska i lična sloboda
Jedna od dubljih poruka knjige jeste da se ekonomska sloboda ne može potpuno odvojiti od lične slobode.
Ako država kontroliše gdje ljudi rade, šta proizvode, po kojoj cijeni prodaju, koliko mogu zaraditi, šta mogu posjedovati i kako mogu koristiti svoj novac, ona kontroliše veliki dio njihovog života.
Čovjek koji nema pravo slobodno birati zanimanje, raspolagati svojom imovinom ili ulaziti u dobrovoljne razmjene nema potpunu ličnu slobodu.
Ekonomska sloboda zato nije samo pravo bogatih ljudi da posjeduju kompanije. Ona uključuje pravo običnog čovjeka da radi, štedi, kupuje, prodaje, pokrene posao i raspolaže rezultatima vlastitog rada.
Zašto centralni planeri ne mogu zamijeniti tržište?
Tržište koristi znanje koje je raspoređeno među milionima pojedinaca.
Svaki čovjek zna mali dio stvarnosti: svoje potrebe, lokalne cijene, vještine, probleme, planove i okolnosti.
Nijedna centralna institucija ne može prikupiti sve to znanje na jednom mjestu. Čak i kada bi mogla prikupiti ogromnu količinu podataka, mnoge ljudske potrebe i procjene ne mogu se potpuno izraziti kroz statistiku.
Tržište ne zahtijeva da jedna osoba zna sve. Ono omogućava ljudima da koriste vlastito znanje i da međusobno usklađuju odluke kroz cijene, profit i gubitak.
To ne znači da je tržište savršeno. Ljudi mogu griješiti, biti prevareni ili donositi loše odluke. Razlika je u tome što su greške na tržištu uglavnom decentralizovane i mogu biti ispravljene konkurencijom i gubicima.
Kod centralnog planiranja jedna velika pogrešna odluka može istovremeno pogoditi cijelo društvo.
Human Action nije samo knjiga o novcu
Iako se veliki dio knjige bavi tržištem, novcem, kamatama i ekonomskom politikom, Human Action je prije svega knjiga o čovjeku.
Ona objašnjava da društvo nije jedan organizam koji ima jednu volju i jedan cilj. Društvo se sastoji od pojedinaca koji imaju različite potrebe, znanja, vrijednosti i planove.
Pojmovi kao što su „država“, „tržište“, „kompanija“ ili „društvo“ mogu biti korisni, ali na kraju uvijek djeluju konkretni ljudi.
Država ne donosi odluku sama od sebe. Odluku donose političari, službenici i glasači. Tržište ne kupuje i ne prodaje. To rade pojedinci.
Zbog toga ekonomsku analizu moramo početi od ljudskog izbora.
Veza između Misesovih ideja i Bitcoina
Mises nije pisao o Bitcoinu jer je umro mnogo prije njegovog nastanka. Ipak, mnoge ideje iz Human Actiona mogu pomoći u razumijevanju Bitcoina.
Jedna od tih ideja jeste da novac može nastati kroz tržišni izbor.
Bitcoin nije postao vrijedan zato što ga je država proglasila zakonskim sredstvom plaćanja. Ljudi su ga počeli koristiti dobrovoljno jer su u njemu prepoznali određene osobine koje smatraju korisnim.
Bitcoin ima ograničenu ponudu, može se slati preko interneta, lako se dijeli na manje jedinice i može se čuvati bez direktne kontrole banke. Njegova monetarna pravila nisu zasnovana na odluci jedne centralne banke, nego na pravilima mreže koja korisnici dobrovoljno prihvataju.
Ljudi koji kupuju i čuvaju Bitcoin pokazuju da više cijene njegove osobine od novca ili imovine koje daju u zamjenu.
To je primjer subjektivne vrijednosti i ljudskog djelovanja.
Bitcoin kao tržišni pokušaj stvaranja boljeg novca
Bitcoin se može posmatrati kao tržišni pokušaj rješavanja problema savremenog fiat novca.
Neki ljudi ga biraju zato što žele zaštitu od inflacije. Drugi cijene mogućnost samostalnog čuvanja imovine. Treći cijene činjenicu da je ukupna ponuda unaprijed ograničena. Nekima je važna mogućnost slanja vrijednosti preko granica bez odobrenja banke.
To ne znači da svi ljudi moraju jednako vrednovati Bitcoin. Upravo suprotno, Misesova teorija subjektivne vrijednosti objašnjava zašto različiti ljudi mogu imati potpuno različite procjene.
Jedni mogu vjerovati da će Bitcoin postati važan oblik novca. Drugi mogu smatrati da je previše rizičan. Tržište je proces kroz koji se te različite procjene suočavaju.
Cijena Bitcoina nastaje iz odluka ljudi koji kupuju, prodaju ili odlučuju da ga ne koriste.
Monetarna pravila i povjerenje
Fiat novac zahtijeva povjerenje u institucije koje upravljaju njegovom ponudom.
Korisnici moraju vjerovati da centralna banka neće pretjerano povećavati količinu novca, da bankarski sistem neće izgubiti stabilnost i da država neće zloupotrijebiti monetarnu kontrolu.
Bitcoin pokušava dio tog institucionalnog povjerenja zamijeniti provjerljivim pravilima.
Korisnik ne mora samo vjerovati nečijem obećanju da je ponuda ograničena. Pravila mreže može provjeravati pokretanjem vlastitog softvera.
U tom smislu Bitcoin predstavlja drugačiji pristup novcu: umjesto da monetarna politika zavisi od odluka male grupe ljudi, pravila su unaprijed poznata i njihova promjena zahtijeva prihvatanje korisnika mreže.
Bitcoin i ljudsko djelovanje
Bitcoin postoji zato što konkretni ljudi djeluju.
Programeri pišu softver jer žele poboljšati mrežu. Rudari ulažu opremu i energiju jer očekuju nagradu. Korisnici pokreću nodove jer žele samostalno provjeravati pravila. Ljudi kupuju Bitcoin jer očekuju da će im donijeti veću korist od novca koji daju u zamjenu.
Nema jednog centralnog plana koji svima određuje šta moraju raditi.
Mreža nastaje iz međusobnog djelovanja velikog broja učesnika koji imaju različite ciljeve, ali se usklađuju kroz ista pravila.
Upravo zbog toga je Misesova analiza ljudskog djelovanja korisna za razumijevanje Bitcoina. Ona nas uči da ne posmatramo samo tehnologiju, nego i motive ljudi koji tu tehnologiju koriste.
Glavna poruka knjige
Najkraće rečeno, glavna poruka knjige Human Action jeste da ekonomiju pokreću ljudi koji biraju i djeluju.
Čovjek ima ciljeve, ali nema neograničene resurse. Zbog toga mora birati. Kada izabere jednu mogućnost, odriče se druge. Njegove odluke zavise od subjektivnih vrijednosti, očekivanja i znanja kojim raspolaže.
Kada milioni ljudi istovremeno donose takve odluke, nastaje tržište.
Cijene prenose informacije. Profit pokazuje da su resursi korišteni na način koji kupci cijene. Gubitak pokazuje da je potrebno promijeniti način proizvodnje. Kamata povezuje sadašnju i buduću potrošnju. Novac omogućava razmjenu i ekonomski proračun.
Kada se ti signali vještački mijenjaju kontrolom cijena, stvaranjem novca ili manipulacijom kamatama, ljudi počinju donositi odluke na osnovu iskrivljenih informacija.
Rezultat mogu biti nestašice, inflacija, pogrešne investicije, baloni i ekonomske krize.