For a New Liberty: The Libertarian Manifesto je jedna od najpoznatijih knjiga američkog ekonomiste i političkog filozofa Murrayja N. Rothbarda. U njoj Rothbard brani ideju da pojedinac treba imati što veću slobodu, a država što manju ili nikakvu ulogu u društvu.
Glavna poruka knjige je da su sloboda pojedinca, privatna imovina i dobrovoljna razmjena temelj pravednog društva. Rothbard smatra da država ne štiti slobodu, nego je najčešće ugrožava kroz poreze, regulacije, ratove, monopol nad novcem, policijsku silu i miješanje u privatni život ljudi.
Osnovna ideja libertarijanizma
Rothbard polazi od jednostavnog principa: čovjek je vlasnik samog sebe.
To znači da niko drugi nema pravo da upravlja njegovim tijelom, radom, životom i imovinom. Ako je čovjek vlasnik sebe, onda je vlasnik i plodova svog rada. Iz toga Rothbard izvodi pravo na privatnu imovinu.
Za njega je slobodno društvo ono u kojem ljudi sarađuju dobrovoljno. Ako neko želi da kupi, proda, radi, pokrene posao, pomogne drugima, osnuje zajednicu ili živi na svoj način, država se ne bi trebala miješati dok god ta osoba ne vrši nasilje nad drugima.
Princip nenasilja
Centralni princip knjige je princip nenasilja, često nazvan i non-aggression principle.
Prema tom principu, niko ne smije prvi upotrijebiti silu protiv druge osobe ili njene imovine. Nasilje je dozvoljeno samo kao odbrana od napada.
Rothbard tvrdi da se većina državnih aktivnosti zasniva upravo na prisili. Porez nije dobrovoljan, nego se naplaćuje prijetnjom kazne. Regulacije nisu savjeti, nego naredbe. Državni monopoli nisu rezultat slobodnog tržišta, nego zakonske sile.
Zato on državu vidi kao instituciju koja stalno krši princip nenasilja.
Kritika države
Rothbardova knjiga je prije svega velika kritika države. On ne vidi državu kao neutralnog zaštitnika javnog interesa, nego kao organizaciju koja ima monopol nad silom na određenoj teritoriji.
Država može raditi ono što običan čovjek ne smije. Ako običan čovjek uzme tuđi novac bez pristanka, to je krađa. Ako država uzme novac kroz porez, to se smatra zakonom. Rothbard smatra da se moralni princip ne mijenja samo zato što nasilje vrši institucija.
Po njemu, država se predstavlja kao zaštitnik građana, ali često postaje najveći izvor neslobode. Ona kontroliše novac, školstvo, puteve, sudove, policiju, vojsku, trgovinu, radne odnose i mnoge druge dijelove života.
Privatna imovina kao temelj slobode
Za Rothbarda nema stvarne slobode bez privatne imovine. Ako čovjek nema pravo da posjeduje, koristi i razmjenjuje imovinu, onda njegova sloboda ostaje prazna riječ.
Privatna imovina omogućava čovjeku da bude nezavisan. Ako imaš pravo na svoje tijelo, svoj rad, kuću, zemlju, novac i posao, onda možeš planirati vlastiti život. Ako država ili kolektiv mogu odlučivati šta je tvoje, onda tvoja sloboda zavisi od njihove dozvole.
Rothbard zato odbacuje socijalizam, komunizam i sve oblike kolektivizma. Smatra da oni nužno vode u prisilu, jer neko mora odlučiti kako će se tuđa imovina raspodijeliti.
Slobodno tržište
Rothbard brani potpuno slobodno tržište. Za njega tržište nije haotična borba pohlepnih ljudi, nego prirodan sistem dobrovoljne saradnje.
Na tržištu ljudi razmjenjuju zato što obje strane očekuju korist. Kupac kupuje jer mu proizvod vrijedi više od novca koji daje. Prodavac prodaje jer mu novac vrijedi više od proizvoda. Ako je razmjena dobrovoljna, obje strane dobijaju.
Rothbard smatra da se cijene, plate, kamate i profit najbolje formiraju slobodno, bez državne kontrole. Kada se država miješa, ona šalje pogrešne signale, stvara nestašice, privileguje određene grupe i kažnjava druge.
Kritika poreza
Jedan od dijelova knjige jeste Rothbardova kritika poreza. On smatra da je porez oblik prisilnog oduzimanja imovine.
Za razliku od kupovine na tržištu, porez nije dobrovoljan. Građanin ne može jednostavno reći da ne želi platiti uslugu države. Ako odbije, slijede kazne, nasilje,zapljena imovine ili zatvor.
Rothbard zato kaže da država živi od prisile, dok tržište živi od dobrovoljne razmjene. Po njemu, čak i kada država novac koristi za nešto što izgleda korisno, način na koji dolazi do tog novca ostaje moralno problematičan.
Školstvo
Rothbard kritikuje državno obrazovanje jer smatra da ono daje državi opasan uticaj nad djecom, porodicom i kulturom.
Po njemu, obrazovanje treba biti slobodno, privatno, raznovrsno i prilagođeno potrebama djece i roditelja. Državna škola često nameće jedinstven program, jedinstvene vrijednosti i poslušnost prema sistemu.
Rothbard smatra da bi u slobodnom društvu postojale različite škole, učitelji, metode i programi. Roditelji bi birali ono što odgovara njihovoj djeci, umjesto da država odlučuje šta svi moraju učiti.
Zdravstvo i socijalna pomoć
Rothbard je protiv državnog zdravstva i državne socijalne pomoći. On ne tvrdi da siromašnima i bolesnima ne treba pomagati, nego smatra da pomoć ne treba biti zasnovana na prisili.
Po njegovom mišljenju, dobrovoljna pomoć, privatne dobrotvorne organizacije, porodica, zajednica, osiguranje i tržišna konkurencija mogu bolje rješavati te probleme od države.
Državna pomoć, po Rothbardu, često stvara zavisnost, birokratiju i političku kontrolu. Kada država dijeli novac, ona prvo mora taj novac nekome oteti. Time se, po njegovom mišljenju, ne rješava moralni problem, nego se samo prebacuje teret s jednih ljudi na druge.
Policija, sudovi i sigurnost
Jedan od dijelova knjige jeste Rothbardova tvrdnja da čak ni policija i sudovi ne moraju biti državni.
On smatra da bi u potpuno slobodnom društvu zaštitu, arbitražu i pravdu mogle pružati privatne agencije. Ljudi bi birali osiguravajuće kuće, sigurnosne firme i arbitražne institucije koje najbolje štite njihova prava.
Ideja je da bi konkurencija natjerala takve institucije da budu efikasnije i pravednije nego državni monopol. Ako je državna policija loša, građanin često nema pravi izbor. Ako postoji više privatnih pružalaca zaštite, ljudi mogu birati bolje.
Vojska i rat
Rothbard je snažno protiv imperijalizma, intervencionizma i ratova koje vodi država. On smatra da ratovi uglavnom služe interesima političkih elita, vojno-industrijskog kompleksa i državne moći, a ne običnih ljudi.
Rat je za njega najveći izraz državne prisile. Država oporezuje građane da finansira rat, šalje ljude u vojsku, ograničava slobode i često ubija nevine ljude.
Zato Rothbard brani mirnu spoljašnju politiku, neutralnost i nemiješanje u tuđe zemlje. Smatra da slobodno društvo ne bi trebalo voditi agresivne ratove niti graditi imperiju.
Novac i centralno bankarstvo
Rothbard je bio predstavnik austrijske ekonomske škole i veliki kritičar centralnog bankarstva. Smatrao je da država i centralne banke manipulišu novcem, stvaraju inflaciju i izazivaju ekonomske krize.
Po njegovom mišljenju, novac bi trebao nastati na slobodnom tržištu, a ne kroz državni monopol. Bio je sklon ideji robnog novca, posebno zlata, jer je smatrao da takav novac teže može biti politički zloupotrijebljen.
Inflaciju vidi kao skriveni porez. Kada država ili centralna banka povećavaju količinu novca, vrijednost postojećeg novca pada. Građani to osjećaju kroz rast cijena i gubitak kupovne moći.
Regulacije i privilegije
Rothbard ne vjeruje da državne regulacije štite običnog čovjeka. On tvrdi da regulacije često služe velikim firmama koje ih mogu lakše podnijeti nego mala konkurencija.
Velike kompanije imaju advokate, lobiste i novac da se prilagode komplikovanim pravilima. Mali preduzetnik to često ne može. Tako regulacije, iako se predstavljaju kao zaštita potrošača, mogu postati način da se zaštite postojeći moćnici.
Rothbard zato pravi razliku između stvarnog slobodnog tržišta i sistema u kojem se država i velike korporacije međusobno podržavaju. On nije branio korporativne privilegije, subvencije i monopole. Naprotiv, smatrao je da su oni posljedica državnog miješanja u ekonomiju.
Lične slobode
Rothbard brani široke lične slobode. Smatra da država ne treba kontrolisati privatni život odraslih ljudi dok god ne nanose štetu drugima.
To uključuje slobodu govora, slobodu izbora načina života, slobodu trgovine, slobodu udruživanja i pravo da čovjek sam odlučuje o svom tijelu i imovini.
Po toj logici, Rothbard se protivi zakonima koji kažnjavaju ponašanja bez žrtve. Ako nema osobe kojoj je direktno nanesena šteta, država ne bi trebala koristiti silu.
Razlika između društva i države
Važna Rothbardova poruka je da društvo i država nisu isto.
Društvo čine ljudi koji sarađuju, trguju, pomažu jedni drugima, stvaraju porodice, firme, zajednice, škole i udruženja. Država je posebna institucija koja koristi prisilu i tvrdi da ima pravo da komanduje svima na određenoj teritoriji.
Rothbard smatra da mnogi pogrešno misle da bi bez države nestalo društvo. On tvrdi suprotno: društvo postoji prirodno kroz dobrovoljnu saradnju, dok država često parazitira na tom društvu.
Kapitalizam slobodnog tržišta
Rothbard brani kapitalizam, ali ne bilo kakav kapitalizam. On ne brani sistem u kojem država spašava banke, daje subvencije korporacijama, štiti monopole i dijeli privilegije politički povezanim firmama.
On brani laissez-faire kapitalizam, odnosno tržište bez državnih privilegija.
U takvom sistemu uspjeh bi zavisio od toga da li neko dobro služi kupcima. Firma koja nudi dobar proizvod po dobroj cijeni uspijeva. Firma koja ne zadovoljava potrošače propada. Država ne bi spašavala neuspješne niti štitila privilegovane.
Kritika ljevice i desnice
Rothbard kritikuje i političku ljevicu i političku desnicu.
Ljevicu kritikuje zato što želi ekonomsku kontrolu, visoke poreze, socijalne programe i državnu regulaciju imovine.
Desnicu kritikuje zato što često podržava ratove, policijsku moć, moralne zabrane i državnu kontrolu nad privatnim životom.
Rothbard pokušava predstaviti libertarijanizam kao treći put: protiv državne kontrole ekonomije, ali i protiv državne kontrole ličnog života.
Kako bi izgledalo slobodno društvo
U Rothbardovoj viziji slobodno društvo bi bilo zasnovano na privatnoj imovini, dobrovoljnim ugovorima i tržišnoj konkurenciji.
Ljudi bi sami birali škole, osiguranje, sigurnosne usluge, oblike pomoći, valutu, posao i zajednice. Država ne bi imala monopol nad većinom oblasti života. Umjesto političkih naredbi, društvo bi se organizovalo kroz ugovore i dobrovoljnu saradnju.
On vjeruje da bi takvo društvo bilo moralnije jer ne bi počivalo na prisili. Takođe vjeruje da bi bilo efikasnije jer bi konkurencija zamijenila državne monopole.